Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Wednesday, Nov 13th

Last updateSat, 19 Jan 2019 10pm

Homilije

Zadušnica za bikupa Badurinu i branitelje - Katedrala, 17.09.2011.

Svake godine, evo već po 15-i put dolazimo na grob našega biskupa Srećka, sjećajući se sa zahvalnošću i poštovanjem njegova života i smrti, njegovog ljudskog i biskupskog služenja i djela među nama, s nama i za nas…

Već je 2o godina proteklo u sjećanju na one ponosne, slavne i herojske dane mjeseca rujna 1991. kad je hrvatski narod grada Šibenika i (šireg) šibenskog kraja, čudesnom snagom svoga zajedništva, odlučno „srcem protiv čelika“ odgovorio na brutalni oružani  napad agresorske i srpske JNA na mladu Neovisnu Republiku Hrvatsku, u namjeri da joj se, ne samo onemogući slobodan život, nego i da se presječe na dva dijela, i da se baš u Šibeniku uspostavi tzv. „srpska luka“, ostvarujući davni san „Načrtanija SANU“ o stvaranju „Velike Srbije“… U Kninu su bili sačinjeni detaljni vojni planovi za ostvarenje tih zlih snova i ocjenjeni da imaju velike izglede za sigurno izvršenje… Ali, naši su branitelji i 113. šibenska brigada „sv. Mihovil“, uz svekoliku logističku i molitvenu potporu svega puka (šibenskoga), u tom „rujanskom podvigu“, izvojevali veličanstvenu pobjedu. Ne samo da su „pala obadva“ neprijateljska aviona, nego su „na šibenskom mostu“ pali i svi neprijateljski veliki i mali osvajački planovi i snovi. Pao je mit o snazi i nepobjedivosti JNA… Ranjavanjem Katedrale i rušenjem kulturnih i sakralnih objekata, pokazala se (pred cijelim svijetom) sva zloća i bahatost jedne pogubne bezbožne ideologije… Rujanska šibenska pobjeda je bio događaj koji je otkrio sve zločinačke namjere nametnutog nam rata, koga nismo željeli nego smo ga bili dužni prihvatiti radi obrane slobodne domovine.., radi boljeg života novih naraštaja svoga naroda, radi naše budućnosti. Zato je taj rat za nas bio i ostao „sveti Domovinski rat“. Zato smo i ponosni što je upravo ovim „šibenskim pobjedničkim podvigom“ cijeli Domovinski rat dobio novi vojni i morali uzlet.“

Zahvaljujemo danas Bogu za našega biskupa Srećka, koji je ovu Crkvu biskupiju šibensku vodio u vihoru rujanskog i Domovinskog rata, kao veliki biskup domoljub i miroborac… Spomenut ćemo se večeras ponešto od onoga što su te teške 1991. godine o biskupu pisali, svjedočili i prenosili brojni novinari u svojim listovima i emisijama…

“Posljednjih je tjedana šibenski biskup često na meti novinara, pisao je jedan list… Interes javnosti za njegovu odmjerenu i mudru riječ nije slučajan. Razgovaramo s biskupom čiji nutarnji mir u ovim teškim vremenima ostavlja dubok dojam… „Teškoće su nastale negdje polovicom kolovoza prošle godine, kaže Biskup, i one se ne smanjuju, nego učvršćuju i pogoršavaju…Ne razmišljam o svojoj osobnoj sigurnosti ili nesigurnosti. Razmišljam o psihologiji nesigurnosti koja se želi prevladati komadom ubojitog željeza u rukama….Sigurnost i strah ne idu zajedno. Oružje kreira spiralu straha, a to je put prema sve krhkijoj sigurnosti i u konačnici prema sve većoj dehumanizaciji društva… Pisao sam, upozoravao na teškoće koje nastaju, govorio nam je biskup. Potičem ljude na solidarnost i molitvu. Živimo u teškim vremenima , ali nas ne napušta nada da se opet može normalno živjeti. Tome se nadamo. Za to molimo. Koliko možemo tome pridonosimo.“

„Jutrošnjoj konferenciji za novinare, 16. kolovoza 1991., prisutan je i šibenski biskup. Bila je to prigoda za još jednu mirotvornu misiju čovjeka koji ne propušta priliku za javni nastup da još jednom pozove vjernike i one koji to nisu na miroljubivo rješenje naših problema i naše stvarnosti. Govorio je: Lani sam se prvi put, na putu u Knin, susreo s naoružanim civilima što je za mene bio šok. Uputio sam pismo g. Babiću i episkopu Nikolaju… No stvari su s razvijale na način koji nismo željeli. Naše župe u kninskom i skradinskom dekanatu proživljavaju teške i dramatične dane… Odlazio sam u Knin, ostvarivao kontakte, telefonirao policijskim upravama, izvršnim vijećima.., molio da se s ljudima, naročito zatvorenicima u Kninu postupa čovječno…No dogodilo se da smo ušli u rat u kojem smo se našli u pogibelji razaranja i pustošenja…“

Sutradan, u utorak 17. rujna doista se dogodilo razaranje i pustošenje Šibenika… U srijedu, 18 rujna, biskup Srećko osobno  javlja „Centru za obavještavanje“ da je u 8 sati 58 minuta kupola Katedrale svetoga Jakova pogođena projektilom s mora…“Bio je to pogodak čija je razornost bila veća i jača od same materijalne štete na kamenoj kupoli, bio je to pogodak koji je pogodio u srce svih šibenčana i svih domoljuba a napose svih vjernika…“ Biskup Srećko je govorio da je to strašan udarac  za Šibenik, koji tek treba preboljeti…“ „Nije lako protumačiti koji su motivi takvog zlodjela. Mislim da je to ipak jedna duhovna praznina koja je rezultat indoktrinacije, ideološke, militarističke, od gotovo pola stoljeća… To je jedna tragična situacija za njihove osobe, za njihovu sredinu, za njihovu budućnost, konačno za njihovo ime u povijesti…Mislim da je borbeni ateizam tu odigrao svoju ulogu…“

„Globus“ (4. listopada) je onih dana pisao: „Kako sam kaže za se, on nije obično privatno lice i ne smije ni u najtežim trenucima dopustiti da ljudska slabost i strahovi zagospodare njegovim ponašanjem. Biskup Badurina u gradu uživa ogroman ugled, on zauzima jedeno od ključnih mjesta u ovoj novoj hrvatskoj legendi u nastajanju: u domišljatoj, efikasnoj i hrabroj obrani Šibenika. Likovi lokalnih radijskih novinara, topnika sa Žirja, gradskih vojnih stratega i napokon samoga biskupa, stapaju se u jedinstvenu priču koja već kola Dalmacijom… U biskupa međutim, nema ni tragova pobjedničkog veselja, a još manje dešperacije nad budućim iskušenjima kojih je itekako svjestan… Emocije nisu mijenjale izraz lica, intonaciju, ritam govora ni gestikulaciju našeg sugovornika. Sjedio je mirno, dlanovima spojenih na stolu, na način koji odaje čovjeka sklonog meditaciji. Bio je potpuno staložen… Pa i kad smo silazili i prošetali trgom ispred Katedrale, njegovi su pokreti bili smireni i jedva čujni. Samo je u nekoliko navrata podigao ruku da pokaže mjesto artiljerijskih pogodaka u Kupolu… Biskup ostavlja dojam čovjeka koji bi sačuvao pribranost u trenucima fizičke ugroženosti i ne bi pogazio ono na što se zavjetovao u vrijeme kad je mogao mirno razmišljati o etičkim načelima…Njegova razmišljanja su i sada više posvećena bližnjima i narodu kojemu pripada, nego vlastitoj ličnosti. Biskup Badurina ne otklanja mogućnost da će se agresija na Hrvatsku još pojačati, da će se zlo iskazati žestinom koja bi mogla ugroziti sam opstanak Hrvata u Hrvatskoj…“

U tim teškim vremenima, koji su kako je govorio: „tragedija i za one koji čine zlodjela  i za one koji su napadnuti, protjerani, mučeni i ubijani.., biskup će svim svojim mogućnostima činiti sve da se Europa, Crkva u Europi i svijet, upozna sa stvarnim strahotama koje se ovdje događaju, a koje svijet nije htio pravo vidjeti niti iskreno pomoći.

„Preko HBK smo slali po svijetu obavijesti i apele i Svetoj Stolici i Van de Brucku.., govorio je novinaru „Novoga Lista“ (20.listopada 91.) Naš doprinos kao biskupa pa i moj osobni išao je od samog početka u tom pravcu da principu nasilja treba suprotstaviti princip slobodnih izbora, demokratskog legitimiteta…

Najznačajnija biskupova intervencija bila na Sinodi biskupa u prosincu 91. u Rimu, kad je pred biskupima Europe direktno, na izričitu zamolbu Pape Ivana Pavla, govorio o događajima u Hrvatskoj i u Šibeniku. „Nadali smo se, govorio je, da počinjemo polagan hod duhovne i moralne obnove, nove evangelizacije među našim ljudima… Međutim, sve se promijenilo, sve se srušilo… Biskupija iz koje dolazim iskušana je ratom. Nedjelju dana – od 16. do 23. rujna – grad Šibenik bio je danonoćno napadan sa zemlje, iz zraka i s mora. A još su više trpjeli mnogi seljani i neke župe u unutrašnjosti… Gotovo čitavo stanovništvo iz te zone moralo je hitno napustiti vlastite kuće i posao. I svećenici i sestre nastojali su se spasiti i prešli na mjesta manje izložena opasnosti. Iza njih su ostale prazne crkve i kuće, župne knjige, sve do Presvetog Sakramenta, koji nisu stigli uzeti. Neke su župne kuće bile opljačkane i spaljene, crkve uništene namjerno podmetnutim eksplozivom… Često stižu informacije da je ono malo staraca što su ostali u svojim domovima bilo zlostavljano ili ubijeno ili deportirano ili pak zatvoreno… Zahvalni smo svetom Ocu za napore u korist našega mira, slobode i pravednosti. No unatoč razbuktaloj vatri, vatrogasci ne stižu…“ Taj je njegov govor ostavio tada dubok dojam na samo na biskupe, nego i na europsku javnost i medije…

Na pitanje novinara (Novog Lista) što kaže o mišljenju nekih u Hrvatskoj kako je molitva na koju je Crkva pozivala u tijeku krvavih borbi izlišna, biskup odgovara. „Molitva je duša ljudskog dostojanstva i ljudske duhovnosti, ona zapravo čuva čovjeka i u najtežim trenucima, da se ne zamrači u njemu čistoća pogleda, čistoća srca, jedna nada. Sve drugo što se poduzima bez molitve, a što može biti sasvim opravdano, sve je to kao bez soli, bez začina. Crkva kad govori o molitvi, želi govoriti o čovjeku cjelovito, o njegovom odnosu prema Bogu, o odnosu prema zemaljskim odgovornostima, odnosu prema samome sebi. A tu dimenziju ne može nitko drugi na takav način promovirati, niti mu je to prvotna zadaća, kao Crkvi. Kad bi se ona toga odrekla, ona bi zatajilo ono što je za nju bitno. Molitva, dakle, nije zamjena za sve ostalo, nego je dopuna, unutarnja duša svega ljudskog života, svega ljudskog nastojanja.“

„Ima jedna posebna misao koja mene opterećuje, zaokuplja a to je razmišljanje o onima koji sve to čine… Kakva je geneza tih osoba, takvih duhovnih stavova? Na koji način se kroz desetke godina stvarala jedna psihoza, psihologija ljudi koji su s jedne strane zadojeni ateizmom i to borbenim, koji želi ne samo ignorirati nego i uništiti ono što se zove vjera, Crkva, religioznost.., a s druge strane odgajani doktrinom da neprijatelja treba jednostavno mrziti i uništiti. Koliko im se puta ta riječ ponavljala i ukucavala u glavu. To revolucionarno nasilje, koje je kao metoda ucijepljeno u dušu, osobito onima koji su se školovali u vojnim akademijama. Te dvije strane su se spojile s jednom imperijalističkom političkom zamisli nasilja, i tako je bez milosti nasrnulo na jedan narod, na jednu kulturu, na jednu tradiciju, na Crkvu… To je ta tragedija komunizma koja se ovdje pokazala tako stravično okrutna da je to zapravo teško razumjeti… Sve to stvara osjećaj unutarnje muke i tjeskobe…“

I u tim mučnim i tjeskobnim vremenima biskup Srećko („Veritas“) te iste godine 91. razmišlja „na dugi rok“ kako je volio govoriti: „Mi jesmo generacija koja je doživjela ovaj strašni udarac, ali moramo misliti na generacije koje dolaze. Mi smo baštinici generacija koje su bile prije nas i one su stradavanjem i trudom mnogo toga nama namrli, pa ni mi ne smijemo oko sebe ostaviti pustoš. Moramo postaviti neke nove temelje koji će se s mukom stvarati, i kulturnog i ekonomskog, ali i duhovnog kršćanskog života, da oni koji dođu za nama mogu na ljudski i kršćanski način živjeti. To su svakako teške i odgovorne situacije pred kojima se nalazimo. Nije lako o njima misliti, nije lako u dvije riječi znati što sutra treba raditi. Moramo se napojiti snagom vjere u Boga, snagom Isusa Krista, njegova Evanđelja. Moramo ponovno nastaviti evangelizaciju i provoditi je dalje. Više od toga je u Božjim rukama i u budućnosti.“

Pred blagdan mučenika sv. Nikole Tavelića te godine, poručuje braniteljima (bilo je već poginulih): „Sveti Nikola je mučenik, a to znači čovjek koji je poklonio život za ideale. Radi se o vrhunskom darivanju. Život može pokloniti samo onaj koji je uvjeren u Život. Protuprirodno je pomiriti se sa smrću. Sveti Nikola je poklonio život jer je bio osvjedočen u drugi život… (Naši branitelji su dali život jer su bili osvjedočeni u bolji život svoje domovine, svoje djece i njihove budućnosti…) Krvarimo, umiremo.., samo da nam ne bude uskraćena milost vjernosti do kraja. Gradu Šibeniku, šibenskoj biskupiji, kao i svemu hrvatskom narodu braniteljima i njihovim obiteljima, potrebna je snaga duha, da izdrži do kraja, da sačuva život koji će nanovo procvasti u slobodi, pravednosti i miru. To je poruka i za to molimo našega Sveca.“

Zahvaljujemo i danas, Bogu za biskupa našega Srećka o ovoj 15. obljetnici njegove smrti i pokopa u ovoj njegovoj Katedrali. Zahvaljujemo što je ljudski i vjernički hrabrio naše vojnike, branitelje, prognanika i sve nas… Što je obitelji naših branitelja tješio, za poginule molio i za čast se svoga naroda borio svim svojim mogućnostima: molitvama, apelima, vapajima, govorima, informiranjem svjetske javnosti o pravoj istini o nama,  u vremenima, kad je, usred mnoštva laži i dezinformacija koje su se o Hrvatskoj podmetale svijetu, trebalo puno truda, strpljenja, umješnosti, ustrajnosti i uvjerljivog svjedočenja o stvarnosti koja se ovdje događala. (Često puta mi je znao reći kako je to bilo krvavo teško i mučno. Kao da govoriš gluhima i bešćutnima.)

Danas, na ovoj svetoj Misi o 20. obljetnici spomena rujanskog šibenskog rata, zahvaljujemo Bogu ovom Isusovom žrtvom svete Mise na ovom žrtveniku, za sve naše poginule, i za sve poginule hrvatske branitelje.., koji su žrtvu svoga života prinijeli na „oltaru naše domovine.., da bi vazda sretna i časna bila“… Ovom svetom Misom zahvaljujemo Bogu i za žrtvu koju i danas nosite vi, njihove obitelji, njihovi najdraži i najbliži. Želimo vas ovom Misom utješiti i ohrabriti, i poručiti vam da ih (mi u našoj Crkvi) nećemo nikad zaboraviti…

Danas još jednom Boga molimo da nam se ne dogodi najveća sramota koja se može dogoditi jednom narodu da zaboravi svoje korijene, svoju povijest, svoje graditelje i branitelje. Ima pokušaja da se na sve to u našoj Hrvatskoj, a posebno na našu povijest, na vojsku, na naš Domovinski rat i na naše branitelje bace neke opasne sjene,  pa i optužbe, u medijima, u međunarodnim i domaćim optužnicama i sudovima.., dok u isto vrijeme mnogi zločinci ostaju zaštićeni, slobodni i abolirani svake krivnje. (Mi se i večeras sjećamo svih naših optuženih generala branitelja u Hagu, poručujemo im da stojimo uz njih i za njihovu slobodu molimo Boga jedino pravednoga suca.

Mi i večeras stojimo pod Križem Gospodinovim sa iskrenom molitvom da Gospodin oprosti naše grijehe, da očisti naše zlo pamćenje, i da nam pomogne oprostiti.., moleći ujedno, da oni koji su nam nanijeli zlo to uzmognu uvidjeti, iskreno priznati, ljudski se pokajati i tražiti oprost.  Jedino je tako moguće (ne umjetno, kako to neki žele) nego istinsko pomirenje i suživot…  

Zato i večeras molimo:
„Bože, čuvaj Hrvatsku moj dragi dom,
ljude koji blaguju pri oltaru tvom.
Nek se sliju molitve sve u jedan glas,
čuvaj ovo sveto tlo, blagoslovi nas.!“

Našim pokojnima daruj mir i pokoj u vječnom zajedništvu s Tobom.
A nama u ovoj zemlji našoj Hrvatskoj
mir u međusobnom zajedništvu,
narodnom jedinstvu, slozi  i ljubavi. Amen!