Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Saturday, Jan 19th

Last updateSat, 19 Jan 2019 10pm

Homilije

Zlatna misa don Ive Babačića - Prhovo, 31.07.2011.

I današnje sv. Evanđelje donosi jednu od mnogih zgoda u kojima je mnoštvo hrlilo za Isusom… Htjeli su se s njime susresti, čuti njegovu riječ.., jer „nitko nije govorio kao On“. U susretu s njime osjećali su Božju prisutnost… Susret s njime liječio je u njima njihove nemoći i bolesti. Osjećali su da on otvara sljepoće njihovih očiju, da vide i bolje prepoznaju Božju nazočnost u sebi i svijetu.., da on liječi gluhoću njihovih ušiju, da čuju i jasnije razumiju Riječ Božju … Susret s njime omekšavao je njihova otvrdnula srca i otvarao ih Bogu i ljudima…U njihove je živote unosio novi smisao i novu snagu za život… Iz susreta s njime odlazili su sa novim svjetlom i s čudesnim mirom u duši.., i s čvrstom vjerom da je život s Bogom, život  koji ima smisla živjeti.., da je to “život u izobilju“, kako je  On volio reći.., i da od tog Božjeg izobilja imaju što dijeliti i čime bogatiti svoje bližnje i sav svijet…

Znamo iz Evanđelja da je Isusu bilo jako stalo do tih susreta…To je bilo i njegovo poslanje i njegova najveće radost: da u tim susretima s ljudima, uspostavlja novi Savez između Boga i ljudi.., Savez koji nadilazi sve tjelesno, sve vremensko i smrtno u ljudima..,  „novi Savez“, u svojoj krvi“. Zato je utemeljio svoju Crkvu, zajednicu svojih učenika i vjernika, kao svoju obitelj… Zato je Crkvi ostavio svoju Majku da Ona oko njega okuplja sve njegove učenike, simpatizere, tražitelje… Zato je ustanovio i svetu Euharistiju (svetu Misu), kao trajni znak svoje žive nazočnosti na ovome svijetu, naročito među svojima. „Ja sam s vama do svršetka svijeta…“ govorio je svojim učenicima.

„Ovo činite meni na spomen“, govorio je očito uzbuđen na Zadnjoj Vazmenoj večeri sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća, „ovo vi činite meni na spomen“… Tim riječima Isus je svojoj Crkvi ustanovio i dao apostole kao svećenike, koji će osobno i po svojim nasljednicima biskupima i svećenicima, u njegovo ime, u njegovoj osobi, nastaviti činiti ono što je On činio… On će po njima, kao svojim službenicima, okupljati ljude u njegovo ime. On će se po svojim svećenicima susretati s ljudima, govoriti ljudima, otkrivati im bogatstvo i izobilje života,  koje Bog daje svakom čovjeku, jer je htio da svaki čovjek bude „slika Božja“…On će po njima činiti svete sakramente: da po svetom krštenju žive u Savezu s Bogom. On će po njihovoj svećeničkoj službi, odlutale, prevarene i zavedene ljude  dovoditi Bogu. On će im po njima vraćati vid i sluh za Božju nazočnost, za Božju ljubav i za sve Božje darove u njima… On će po njima opraštati grijehe i ljude miriti s Ocem, da se u Bogu prepoznaju kao braća i sestre i nađu sigurnu Istinu i Put i Svjetlo svoga života… On će po svojoj izričitoj želji po njihovoj svećeničkoj službi, živjeti radost svoje nazočnosti u Crkvi, i nastavljati djela svoga spasenja ljudi u svakoj svetoj Misi. On će po njihovim ustima izgovarati svoje riječi kojima će „kruh pretvarati u svoje tijelo i vino u svoju krv“. Po njihovim će se rukama On osobno darivati svojim vjernicima da ga u pričesti „jedemo i pijemo“.., da po daru njegova uskrsnuća imajmo u sebi život vječni… …

To je nedokučiva „tajna vjere“, tajna svećeničkog poziva i služenja u Crkvi… To je Misterij-Tajna i ovog svećeništva, ovog živog svećeničkog poziva i služenja.., koje don Ive, po Božjem daru vjerno živi.., evo već 50 godina… I ništa drugo više ni mudrije nije mogao učiniti, nego što danas, zajedno s nama, sa svojom župom, sa svojom biskupijom i cijelom Crkvom, Boga slavi i Bogu zahvaljuje, ovom svojom zlatnom jubilarnom zahvalnom svetom Misom…“Od Prhova 1961., do Prhova“. 2011.

Nije moguće znati i izreći kako je Bog vodio maloga Ivu Blažova i Šiminoga iz Podgrebena.., kroz sve grebene kamene i oštre.., i kroz sve strme staze na kojima se lako posrće i pada.., kroz sva ona opasna (i borbena) protu-Božja, protu-vjerska, protu-crkvena crvena vremena.., kroz bezbrojne napasti i izazove,  koje je morao proći, da bi ga doveo do vrha svoga križa, do vrha svoje Žrtve.., do onoga dana kad je prostrt pred Gospodinom, na kamenu svoje župne Crkve u Primoštenu, kao i Mojsije na Sinaju, rekao svoj: „Evo me Gospodine.., posveti me, pošalji me!“    Vjerujemo da je Ive tada u sebi  „čuo“ kako Isus govori svojoj majci Gospi od Loreta: „Evo ti, ženo-majko, sina moga Ivu!“  I da je ohrabren i osnažen njezinom zaštitom, krenuo biti Kristov Svećenik… I da se tada sasvim predao Njemu trajno nazočnom u njegovoj Crkvi, i stavio mu se na potpuno raspolaganje.., u poslušnosti svome biskupu.., kako je to svečano i glasno obećao pred narodom Božjim: „Hoću, tvojom pomoću!“

Tako je, Božjom pomoću, pod skutom Gospinim, započelo njegovo svećeničko služenje. Vjerujem da je don Ivi često puta odzvanjala ona Isusova: „Tko ne uzme križa svoga i ne ide za mnom…, nije mene dostojan“… „Žeže tvoja riječ, o Gospode!“, govorio je  veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević… Znam (i iz vlastitog iskustva) da je ta Isusova Riječ o svakodnevnom uzimanju križa i hoda za njim.., često žegla i pekla.., ali još više i žarila i razgarala.., i kao u vatri čistila i njegov svećenički hod za Isusom…Jer put nije bio nimalo lagan, ni prohodan, a najmanje lagodan.

Dalmatinska Zagora: Radošić, Lećevica kod fra Ljube…(61.62). Mandalina, Zablaće, 62 do 67. Župne kuće „okupirane“, zauzete. U njima su tzv. „zaslužni“ stanari… 64. uspjeva u Mandalini ući u jednu sobu koja će mu služiti, kako je napisao: „kao ured, kuhinja, spavaonica i dnevni boravak“. Odatle će polako „osvajati“ sobu po sobu…

Ražine, 64. do 82. Novo-ustanovljena župa sv. Josipa.., bez župne crkve i kuće…koja se gradila dakako, u tajnosti i „ilegalno“, uz mnoge poteškoće i zapreke, jer su vlasti pošto poto htjeli spriječiti gradnju bilo kakve crkve…Don Ive je  vjernike okupljao u crkvi sv. Marije i sv. Jurja. Ipak, 65. ulazi u betonsko prizemlje kuće koja će postati župna crkva, a 69. u novoizgrađenu župnu kuću…

70. poslužuje Ljubitovicu, 72. Boraju a 73. Jadrtovac.
82. bi poslan u Tisno.., Gospi od Karavaja…
87. do danas evo ga ovdje, u svome iskonu, u župi Primošten-stanovi.

Kako je sve ovo lako nabrojiti, napisati i izreći.., a koliko je tu bilo obilne, svete i burne svećeničke dramatike i dinamike.., koliko napornoga rada, koliko svećeničke radosti, zanosa i neumorne službe Bogu u svojim vjernicima, u „zgodno i nezgodno vrijeme“..,ali i koliko svećeničkih muka, razočaranja i žalosti.., koje danas izgledaju gotovo nestvarne… Pješke, po prašnjavim cestama, pa na motorićima, pa na polovnim starim nesigurnim automobilima Caritasa internacionalis… Bilo je obilja „Suhe spize“, i hladnih kuća i trošnih crkava i neugodnih susreta.., ali i još više obilje topline, ljubavi i žara vjere naših vjernika.., i obilje divnih slavlja svetih sakramenta i blagdana.., i obilje radosnih vjeronaučnih susreta i druženja s djecom i mladima…  Često se pitamo, sjećajući se raznih „zanimljivih“ događaja tih godina, (gotovo  do devedesetih),  kako smo to tada tako mogli, u onakvim poteškoćama, protivnostima i minimalnim materijalnim (ne)mogućnostima? Dakako da odgovor znamo. Izrekao ga je već davno sv. Pavao: „Sve mogu u onome koji me jača!“  ili onaj iz današnje poslanice: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“

Od don Ive najviše pamtimo njegov široki osmjeh. Govorili smo, on se i ljuti s osmjehom. (A kažu da ga je jednom netko nekada vidio kako se ljuti, i da je to bilo „smišno“…) Pamtimo njegovu gostoljubivost, koja nas je često bratski svećenički okupljala, posebno u Mandalini i Ražinama…  Znali smo je zvati „bepizam“, po pok. sestri Bepi, tom čudu od gostoljubivosti, naročito prema nama svećenicima… Pamtimo don Ivu kao svećenika koji je marno posjećivao bolesnike, nevoljnike i potrebnike.., kao svećenika Caritasa, i na poseban način svećeničke molitve..,  inicijatora i voditelja mnogih molitvenih grupa i skupova vjernika… Govorili smo da je don Ivin brevijar najistrošeniji od svih svećeničkih časoslova… Don Ivu pamtimo i kao svećenika  u radnoj i težačkoj robi, sa motikom i krampom u rukama, na brojnim gradilištima.  A bilo je raznovrsnih gradilišta u vinogradu Gospodnjem u ovih 50 godina napretek…

Zajedno s tobom, dragi svečaru don Ive, danas zahvaljujemo Gospodinu Bogu za sve što je po tebi činio i još uvijek čini u svojoj Crkvi, našoj biskupiji šibenskoj. Zahvaljujemo Bogu za tebe, za tvoje roditelje, rodbinu, za sve one koji su te formirali i pratili. Zahvaljujemo Bogu  za tvoje svećeničko i ljudsko služenje i tvoju neumornu i dosljednu vjernost Bogu, Crkvi i ljudima… Zahvaljujem Bogu što sam zajedno s tobom mogao duge godine biti su-svećenik, suradnik i su-prijatelj. Zahvaljujem  Bogu za te i kao tvoj biskup, za tvoju poslušnost, suradnju i poštovanje.

U prigodi nedavne 60. obljetnice svoga svećeničkog ređenja Papa Benedikt je razmišljajući o svom svećeničkom putu rekao: „ On, Gospodin je u me imao pouzdanje i povjerenje kad mi je rekao: „nismo više sluge, nego prijatelji“. On mi je povjerio riječi Pretvorbe u Euharistiji, riječi „ja te krstim“ i „ja ti opraštam grijehe tvoje“… On me je učinio sposobnim naviještati njegovu Riječ, tumačiti je na ispravan način i prenositi je današnjim ljudima kao riječ života. On se u mene pouzdao. „Niste više sluge nego prijatelji !“ To je riječ koja rađa velikom unutarnjom radošću i zahvalnošću.., ali i to da sam se u isto vrijeme tijekom desetljeća mogao „ježiti“ nad iskustvom vlastitih slabosti i njegove neiscrpne dobrote… Ovo je čas zahvalnosti na prijateljstvu koje mi je darovao.“ Vjerujem da su to i tvoja razmišljanja danas.

Dragi don Ive, u ime naše biskupije šibenske, u ime sve braće svećenika, redovnika i redovnica i svega puka Božjega, kao i u svoje ime, čestitam ti zlatni misnički jubilej. „Ad multos annos. Na mnogaja i blagaja ljeta. Amen! 
      

I današnje sv. Evanđelje donosi jednu od mnogih zgoda u kojima je mnoštvo hrlilo za Isusom… Htjeli su se s njime susresti, čuti njegovu riječ.., jer „nitko nije govorio kao On“. U susretu s njime osjećali su Božju prisutnost… Susret s njime liječio je u njima njihove nemoći i bolesti. Osjećali su da on otvara sljepoće njihovih očiju, da vide i bolje prepoznaju Božju nazočnost u sebi i svijetu.., da on liječi gluhoću njihovih ušiju, da čuju i jasnije razumiju Riječ Božju … Susret s njime omekšavao je njihova otvrdnula srca i otvarao ih Bogu i ljudima…U njihove je živote unosio novi smisao i novu snagu za život… Iz susreta s njime odlazili su sa novim svjetlom i s čudesnim mirom u duši.., i s čvrstom vjerom da je život s Bogom, život  koji ima smisla živjeti.., da je to “život u izobilju“, kako je  On volio reći.., i da od tog Božjeg izobilja imaju što dijeliti i čime bogatiti svoje bližnje i sav svijet…

 

Znamo iz Evanđelja da je Isusu bilo jako stalo do tih susreta…To je bilo i njegovo poslanje i njegova najveće radost: da u tim susretima s ljudima, uspostavlja novi Savez između Boga i ljudi.., Savez koji nadilazi sve tjelesno, sve vremensko i smrtno u ljudima..,  „novi Savez“, u svojoj krvi“. Zato je utemeljio svoju Crkvu, zajednicu svojih učenika i vjernika, kao svoju obitelj… Zato je Crkvi ostavio svoju Majku da Ona oko njega okuplja sve njegove učenike, simpatizere, tražitelje… Zato je ustanovio i svetu Euharistiju (svetu Misu), kao trajni znak svoje žive nazočnosti na ovome svijetu, naročito među svojima. „Ja sam s vama do svršetka svijeta…“ govorio je svojim učenicima.

 

„Ovo činite meni na spomen“, govorio je očito uzbuđen na Zadnjoj Vazmenoj večeri sa svojim učenicima prije svoje muke, smrti i uskrsnuća, „ovo vi činite meni na spomen“… Tim riječima Isus je svojoj Crkvi ustanovio i dao apostole kao svećenike, koji će osobno i po svojim nasljednicima biskupima i svećenicima, u njegovo ime, u njegovoj osobi, nastaviti činiti ono što je On činio… On će po njima, kao svojim službenicima, okupljati ljude u njegovo ime. On će se po svojim svećenicima susretati s ljudima, govoriti ljudima, otkrivati im bogatstvo i izobilje života,  koje Bog daje svakom čovjeku, jer je htio da svaki čovjek bude „slika Božja“…On će po njima činiti svete sakramente: da po svetom krštenju žive u Savezu s Bogom. On će po njihovoj svećeničkoj službi, odlutale, prevarene i zavedene ljude  dovoditi Bogu. On će im po njima vraćati vid i sluh za Božju nazočnost, za Božju ljubav i za sve Božje darove u njima… On će po njima opraštati grijehe i ljude miriti s Ocem, da se u Bogu prepoznaju kao braća i sestre i nađu sigurnu Istinu i Put i Svjetlo svoga života… On će po svojoj izričitoj želji po njihovoj svećeničkoj službi, živjeti radost svoje nazočnosti u Crkvi, i nastavljati djela svoga spasenja ljudi u svakoj svetoj Misi. On će po njihovim ustima izgovarati svoje riječi kojima će „kruh pretvarati u svoje tijelo i vino u svoju krv“. Po njihovim će se rukama On osobno darivati svojim vjernicima da ga u pričesti „jedemo i pijemo“.., da po daru njegova uskrsnuća imajmo u sebi život vječni… …

 

To je nedokučiva „tajna vjere“, tajna svećeničkog poziva i služenja u Crkvi… To je Misterij-Tajna i ovog svećeništva, ovog živog svećeničkog poziva i služenja.., koje don Ive, po Božjem daru vjerno živi.., evo već 50 godina… I ništa drugo više ni mudrije nije mogao učiniti, nego što danas, zajedno s nama, sa svojom župom, sa svojom biskupijom i cijelom Crkvom, Boga slavi i Bogu zahvaljuje, ovom svojom zlatnom jubilarnom zahvalnom svetom Misom…“Od Prhova 1961., do Prhova“. 2011.

 

Nije moguće znati i izreći kako je Bog vodio maloga Ivu Blažova i Šiminoga iz Podgrebena.., kroz sve grebene kamene i oštre.., i kroz sve strme staze na kojima se lako posrće i pada.., kroz sva ona opasna (i borbena) protu-Božja, protu-vjerska, protu-crkvena crvena vremena.., kroz bezbrojne napasti i izazove,  koje je morao proći, da bi ga doveo do vrha svoga križa, do vrha svoje Žrtve.., do onoga dana kad je prostrt pred Gospodinom, na kamenu svoje župne Crkve u Primoštenu, kao i Mojsije na Sinaju, rekao svoj: „Evo me Gospodine.., posveti me, pošalji me!“    Vjerujemo da je Ive tada u sebi  „čuo“ kako Isus govori svojoj majci Gospi od Loreta: „Evo ti, ženo-majko, sina moga Ivu!“  I da je ohrabren i osnažen njezinom zaštitom, krenuo biti Kristov Svećenik… I da se tada sasvim predao Njemu trajno nazočnom u njegovoj Crkvi, i stavio mu se na potpuno raspolaganje.., u poslušnosti svome biskupu.., kako je to svečano i glasno obećao pred narodom Božjim: „Hoću, tvojom pomoću!“

 

Tako je, Božjom pomoću, pod skutom Gospinim, započelo njegovo svećeničko služenje. Vjerujem da je don Ivi često puta odzvanjala ona Isusova: „Tko ne uzme križa svoga i ne ide za mnom…, nije mene dostojan“… „Žeže tvoja riječ, o Gospode!“, govorio je  veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević… Znam (i iz vlastitog iskustva) da je ta Isusova Riječ o svakodnevnom uzimanju križa i hoda za njim.., često žegla i pekla.., ali još više i žarila i razgarala.., i kao u vatri čistila i njegov svećenički hod za Isusom…Jer put nije bio nimalo lagan, ni prohodan, a najmanje lagodan.

 

Dalmatinska Zagora: Radošić, Lećevica kod fra Ljube…(61.62). Mandalina, Zablaće, 62 do 67. Župne kuće „okupirane“, zauzete. U njima su tzv. „zaslužni“ stanari… 64. uspjeva u Mandalini ući u jednu sobu koja će mu služiti, kako je napisao: „kao ured, kuhinja, spavaonica i dnevni boravak“. Odatle će polako „osvajati“ sobu po sobu…

 

Ražine, 64. do 82. Novo-ustanovljena župa sv. Josipa.., bez župne crkve i kuće…koja se gradila dakako, u tajnosti i „ilegalno“, uz mnoge poteškoće i zapreke, jer su vlasti pošto poto htjeli spriječiti gradnju bilo kakve crkve…Don Ive je  vjernike okupljao u crkvi sv. Marije i sv. Jurja. Ipak, 65. ulazi u betonsko prizemlje kuće koja će postati župna crkva, a 69. u novoizgrađenu župnu kuću…

 

70. poslužuje Ljubitovicu, 72. Boraju a 73. Jadrtovac.

82. bi poslan u Tisno.., Gospi od Karavaja…

87. do danas evo ga ovdje, u svome iskonu, u župi Primošten-stanovi.

 

Kako je sve ovo lako nabrojiti, napisati i izreći.., a koliko je tu bilo obilne, svete i burne svećeničke dramatike i dinamike.., koliko napornoga rada, koliko svećeničke radosti, zanosa i neumorne službe Bogu u svojim vjernicima, u „zgodno i nezgodno vrijeme“..,ali i koliko svećeničkih muka, razočaranja i žalosti.., koje danas izgledaju gotovo nestvarne… Pješke, po prašnjavim cestama, pa na motorićima, pa na polovnim starim nesigurnim automobilima Caritasa internacionalis… Bilo je obilja „Suhe spize“, i hladnih kuća i trošnih crkava i neugodnih susreta.., ali i još više obilje topline, ljubavi i žara vjere naših vjernika.., i obilje divnih slavlja svetih sakramenta i blagdana.., i obilje radosnih vjeronaučnih susreta i druženja s djecom i mladima…  Često se pitamo, sjećajući se raznih „zanimljivih“ događaja tih godina, (gotovo  do devedesetih),  kako smo to tada tako mogli, u onakvim poteškoćama, protivnostima i minimalnim materijalnim (ne)mogućnostima? Dakako da odgovor znamo. Izrekao ga je već davno sv. Pavao: „Sve mogu u onome koji me jača!“  ili onaj iz današnje poslanice: „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“

 

Od don Ive najviše pamtimo njegov široki osmjeh. Govorili smo, on se i ljuti s osmjehom. (A kažu da ga je jednom netko nekada vidio kako se ljuti, i da je to bilo „smišno“…) Pamtimo njegovu gostoljubivost, koja nas je često bratski svećenički okupljala, posebno u Mandalini i Ražinama…  Znali smo je zvati „bepizam“, po pok. sestri Bepi, tom čudu od gostoljubivosti, naročito prema nama svećenicima… Pamtimo don Ivu kao svećenika koji je marno posjećivao bolesnike, nevoljnike i potrebnike.., kao svećenika Caritasa, i na poseban način svećeničke molitve..,  inicijatora i voditelja mnogih molitvenih grupa i skupova vjernika… Govorili smo da je don Ivin brevijar najistrošeniji od svih svećeničkih časoslova… Don Ivu pamtimo i kao svećenika  u radnoj i težačkoj robi, sa motikom i krampom u rukama, na brojnim gradilištima.  A bilo je raznovrsnih gradilišta u vinogradu Gospodnjem u ovih 50 godina napretek…

 

Zajedno s tobom, dragi svečaru don Ive, danas zahvaljujemo Gospodinu Bogu za sve što je po tebi činio i još uvijek čini u svojoj Crkvi, našoj biskupiji šibenskoj. Zahvaljujemo Bogu za tebe, za tvoje roditelje, rodbinu, za sve one koji su te formirali i pratili. Zahvaljujemo Bogu  za tvoje svećeničko i ljudsko služenje i tvoju neumornu i dosljednu vjernost Bogu, Crkvi i ljudima… Zahvaljujem Bogu što sam zajedno s tobom mogao duge godine biti su-svećenik, suradnik i su-prijatelj. Zahvaljujem  Bogu za te i kao tvoj biskup, za tvoju poslušnost, suradnju i poštovanje.

 

U prigodi nedavne 60. obljetnice svoga svećeničkog ređenja Papa Benedikt je razmišljajući o svom svećeničkom putu rekao: „ On, Gospodin je u me imao pouzdanje i povjerenje kad mi je rekao: „nismo više sluge, nego prijatelji“. On mi je povjerio riječi Pretvorbe u Euharistiji, riječi „ja te krstim“ i „ja ti opraštam grijehe tvoje“… On me je učinio sposobnim naviještati njegovu Riječ, tumačiti je na ispravan način i prenositi je današnjim ljudima kao riječ života. On se u mene pouzdao. „Niste više sluge nego prijatelji !“ To je riječ koja rađa velikom unutarnjom radošću i zahvalnošću.., ali i to da sam se u isto vrijeme tijekom desetljeća mogao „ježiti“ nad iskustvom vlastitih slabosti i njegove neiscrpne dobrote… Ovo je čas zahvalnosti na prijateljstvu koje mi je darovao.“ Vjerujem da su to i tvoja razmišljanja danas.

 

Dragi don Ive, u ime naše biskupije šibenske, u ime sve braće svećenika, redovnika i redovnica i svega puka Božjega, kao i u svoje ime, čestitam ti zlatni misnički jubilej. „Ad multos annos. Na mnogaja i blagaja ljeta. Amen!