Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Saturday, Jan 19th

Last updateSat, 19 Jan 2019 10pm

Homilije

Vječni zavjeti s Renate Azinović - 02.08.2011.

„A Marija je stajala vani kod groba.., i plakala…“, izvješćuje nas evanđelista Ivan… Plakala je kao što nad grobom plače svaki čovjek. Ljudski je plakati nad grobom… Marija je plakala jer je ostala bez najvećeg prijatelja.., koji je najbolje prozreo cijeli njezin život.., koji ju je najbolje razumio i najiskrenije ljubio. „Neću te ni ja osuditi, opraštam ti grijehe. Idi i ne griješi više…“ Ta je njegova riječ sasvim promijenila njezin život… Išla je za njim sve do Kalvarije i evo, sve do groba… Sada je grob bio prazan… „Uzeše Gospodina moga i ne znam gdje ga staviše!“ Izgledalo je da se u njoj sve srušilo!…

Možda je Marija plakala, kao i mnogi koji plaču nad gorkom sudbinom ljudskog umiranja i smrti.., nad sudbinom i jadom ljudskog života, koji eto, kako se to čini našem ljudskom iskustvu,  završava smrću, u mraku groba, u ništavilu.., … I što tada preostaje čovjeku nego suze i beznađe..? Grobovi su stoga mjesta sudbonosnih pitanja o smislu ili besmislu, o kraju ili beskraju ljudskoga života… Jer, ako je smrt kraj svega, ima li ljudski život uopće smisla? A ako nije kraj, što iza groba, što dalje, i kako dalje? Čovjek, ni uza sva svoja traganja, ne uspijeva naći zadovoljavajući odgovor… Zato nad grobom toliko plača ali i toliko pitanja i nadanja… Nigdje Bog nije tako blizu (ako mu povjerujemo) i nigdje nije tako daleko (ako mu ne povjerujemo), kao nad grobom.

Najgore što se može dogoditi je, kad čovjek prestane nad grobom plakati, pitati i nadati se.., kad smisao života počne gledati i tražiti u besmislu vremenitosti i smrtnosti: jedino u onom: „Jedi, pij i uživaj dušo moja“, kako reče Isus za bezumnog čovjeka! Nažalost, upravo se takvo bezumlje sve više ljudima nudi i sve je više onih koji nasjedaju toj đavolskoj napasti i ponudi besmisla… I sve je manje strahopoštovanja pred tajnom smrti i groba.., Kao da ljude sve maje zanima tajna života, ili se više i ne usuđuju stati pred tu tajnu života… Zato je Papa Ivan Pavao II. često govorio da je u našem vremenu sve više na djelu „kultura smrti a ne kultura života“… (Živi kako ti se svidi, i onako ćeš umrijeti !!! )

A upravo zato, da bi nam odgovorio na to sudbonosno pitanje o životu, o smislu i besmislu ljudskoga života, sam Bog je osobno u svome sinu Isus Kristu, došao na zemlju i postao čovjekom… Njegov odgovor na naša ljudska pitanja o životu je upravo njegov njegova smrt i grob, iz koga je On, snagom Duha Svetoga životvorca, prošao i prešao u „uskrsnuće života“.., u „novost života“… Ljudski život, poručuje On ne tone  u ništavilo smrti i groba.., nego kroz smrt i grob prolazi i ulazi u Život vječni, u novi život u Božjoj punini… To je Kristova Pasha, Kristov Vazam, to je Prijelaz koga je za sve ljude izveo upravo On, čudom svoga uskrsnuća: „Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će!“ Tako je govorio i svojim uskrsnućem ostvario.

Zašto plačeš, pita Isus? Marijo, zašto plačeš? Nije ga prepoznala. Ali kad je čula svoje ime s njegovih usana.., u njoj se dogodio „prasak i bljesak“ svjetla u kojem ga je prepoznala: „Učitelju, Rabbuni!“ Prostrla se ničice pred njegovim nogama… Njegovo je Uskrsno svjetlo zasjalo i obuzelo čitav njezin život. Rasvijetlilo je i sve tame njezinih sumnji i pitanja, besmisla i smrti, svih njezinih slutnji i nada… Sada je mogla svima svjedočiti i reći: „Vidjela sam Gospodina!“ Susrela sam Uskrsloga. Mogu živjeti ! „U Vječnoga se uzdam!“

Od tada to svjetlo Kristovo svijetli nad svim vjerničkim grobovima, kao trajni Božji odgovor na pitanje o smislu, o bogatstvu i o dostojanstvu ljudskoga života.., koje prelazi sve granice vremena i smrti…i dodiruju vječnost. Ondje gdje ljudsko prestaje, počinje Božje… „Za sebe si nas Gospodine stvorio, i nemirno je naše srce dok ne otpočine u Tebi“, govorio je sv. Augustin biskup. Doista, nema većeg događaja nego „susresti Gospodina“, „čuti“ kako izgovara naše ime, i prepoznati ga živa…I primiti njegovo svjetlo i u njemu živjeti i hodati… I biti svjedok i raznositelj i poslužitelj toga svjetla u ovom svijetu… I unositi ga u ljude i ljudske živote… To je pobjeda života.., To je „kultura života!“

I danas se ovdje nalazimo pred jednim životom, nad  grobom jedne djevojke prominke Mare. U njezinom se životu dogodio taj čudesan bljesak Kristova uskrslog svjetla.., bljesak vječnosti, koji ju je učinio sestrom i službenicom Božjom, majkom Klarom… Ona je to svjetlo Kristovo po Božjoj milosti prihvatila… Po uzoru sv. Frane, po brižnoj skrbi Gospe Bezgrješne, ona je na tom svjetlu palila svijeću svoga života.., pa je 27 godina „pod svetim habitom kako jedna svića sijala“…  Evo, i danas ta njezina svića gori Kristovim svjetlom. Gori ovdje nad njezinim grobom.., ali još više „sija“ u vama drage Klarine sestre, već više od  tri stoljeća.., od Klare i Kate, i evo danas do…Nevenke, Petronile.., Renate (i Barbre)… Kako je to čudesno lijepo… Danas vjerujemo i molimo da to svjetlo Kristovo, po zagovoru majke Klare „sija“ i dalje.., da ga prepoznaju, prihvate i slijede nove mlade djevojke.., jer nam u ovoj tami i umiranju svijeta (pa i našega hrvatskog naroda) treba Svjetla Božjega i „Života u izobilju“ po Kristu, s Kristom i u Kristu.

I baš mi se čini znakovito da ćeš baš ovdje, draga sestro Renata,  i ti moći reći, kao i Marija na Kristovu grobu: „Zvao si me Gospodine, evo me.., da sa svijećom u mojoj ruci, upaljenoj  i gorućoj tvojim uskrsnim svjetlom, „mogu slijediti Tvoj nauk i stope.., i ustrajati do smrti.“ Do vječnosti… I baš mi se čini znakovitim da ćeš se i ti doskora ovdje (kao i Marija u Evanđelju), prostrijeti na zemlju pred Gospodinom, koji je izgovorio i danas ponovno izgovara tvoje ime s ljubavlju..,“Renata, Preporođena moja“… Ti si ga prepoznala svojim Učiteljem.., i s njegovom pomoći danas ustaješ da mu uzvratiš ljubav ovim svetim zavjetima.., da živiš i ostvaruješ svoj život u Savezu s Njime, u Klarinoj zajednici sestara franjevki od Bezgrešne. Da budeš dar njemu, svojoj Crkvi, družbi i svome narodu.

Dakako.., nije to bijeg od života, od svijeta, od sebe, kako neki misle i govore… To nije skok u grb, nego skok u život… To je „skok“ u svjetlo i „izobilje života“ koga nam je otvorio i koga nam dijeli izobilno On naš Učitelj i Spasitelj… To nije napuštanje, nego nalaženje.., nije gubitak nego dobitak.., nije odricanje nego stjecanje Božje baštine: „Ti si Gospodine, baština moja!“ Tek s Kristom u Bogu možemo naći i dobiti sama sebe, a onda i zadobiti sav svijet.., i možemo tada u sebi nositi sve ljude i biti za sve njih blagoslov.., možemo od Božjeg svjetla i obilja i drugima svijetliti i druge bogatiti... Toliko nam je potrebno to Božje bogatstvo u ispraznostima i siromaštvu života koji se na sve strane svima nudi i prodaje…

„Neka Bog bude uvijek vaše bogatstvo, rekao je sv. Otac u stepinčevoj katedrali, redovnicama. Dopustite mu da vas oblikuje kako bi današnjem čovjeku pokazao jasnim pristajanje uz prave vrijednosti… Potpomognute milošću Duha, govorite ljudima jezikom života koji je preobražen uskrsnom novošću. Sav vaš život postat će tako znak!“

U Knjizi od uspomena se na mnogo mjesta spominje riječ „Oboružana“… Vrlo mi se čini rječita ova riječ „Oboružana“. Kao da nam želi reći da živimo u vremenima kad nam treba ponovno uzeti oružje, „oboružati se“ pred navalama zloga koji se pojavljuje na najrazličitije načine.., i vodi opasane bitke da osvoji ljude, djecu, mlade, obitelji, odgojitelje, političare, moćnike svijeta..,(dakako ne zaobilazi ni nas svećenike, redovnike i redovnice).., nudeći obmanu i privid života.., što više kruha, zabave i ugode.., što više bilo kakve moći i vlasti… Od toga nije moguće živjeti, rekao je Isus. To je put u poraz i smrt. Krist nudi kruh života vječnoga, nudi ljubav ali u znaku križa i služenje u ljubavi kao najveću moć i pobjedu… To je Kristovo oružje za pobjedu i sretan put u život, vremeniti i vječni.., zemaljski i nebeski. „Oboružajte se“ ne siromaštvom nego izobiljem Božjim! „Nisi više rob nego sin, ako pak sin, onda i baštinik po Bogu,“ piše sv. Pavao. Bez Boga ostajemo razbaštinjeni i razoružani, siromašni, smrtni i nemoćni. S Bogom bogati u svemu. „S njim nadmoćno pobjeđujemo u svemu“…  

Bezgrešna Gospa, mati i domaćica ove svoje družbe sestara franjevki u Šibeniku, pjevala je najdivniju vjerničku pjesmu: „Veliča duša moja Gospodina i raduje se duh moj u Bogu mome Spasitelju…Jer velika mi djela učini Gospodin, sveto je ime njegovo… Gladne napuni dobrima a bogate otpusti prazne…“

Zaista „dolikuje da kuća sestara franjevki danas odzvanja novom radosnom pjesmom zbog tebe s. Renata, koja se evo ovim vječnim zavjetima posvema predaješ Božanskoj službi života! Vjerujemo da se pjesmi svojih sestara pridružuje i službenica Božja majka Klara i sve sestre koje su u prešle u puninu života u Kraljevstvu Božjem. Vjerujemo da će te na tvom redovničkom putu služenja pratiti njezin i njihov zagovor, kao i ljubav tvojih susestara, (tvojih roditelja, rodbine i prijatelja).

Molim danas Gospodina, da po zagovoru i molitvama Bezgrešne, sv. Mihovila, Jakova i Kristofora, svetoga Frane i svete Klare i službenice Božje majke Klare.., da u tvome životu i u životima sestara franjevki, ma gdjegod bile na službi Bogu i ljudima, sve bude „po hotenju Božjem“.., da se i u vama danas, kao i u sestrama prije vas „viđaše sveti život činiti“.., da vaša „svića sija poniženstvom i z dobrom prilikom“, u ovom vašem i našem gradu, biskupiji i u cijeloj našoj crkvi. Trebate ovoj Crkvi i narodu, drage sestre!

I neka Bog usliši vaše i naše molitve da majku utemeljiteljicu, mognemo jednoga dana slaviti u zajednici blaženika i svetaca naše Crkve i naroda… Amen.