Ova stranica koristi cookies (kolačiče) za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Daljnim korištenjem stranice suglasni ste s korištenjem kolačića

Saturday, Jan 19th

Last updateSat, 19 Jan 2019 10pm

Homilije

Misa zadušnica za don Ivu Barešu - Zaton, 12.09.2011.

Danas slavimo ovu svetu Misu u kojoj se spominjemo dugog i plodnog ljudskog i svećeničkog života don Ive Bareše.., svećenika naša Crkve, biskupije šibenske, u čije je ime kroz 54 godine služio ovoj župi svetoga Jurja u Zatonu, ovom puku Božjemu, i svim ljudima ovoga mjesta, koga je don Ive volio i uvijek nosio u srcu… Zaželio je baš ovdje biti pokopan, kako je napisao u svojoj oporuci… Danas slavimo ovu svetu Misu kojom don Ivu ljudski ispraćamo u grob.., ali ga vjernički ispraćamo u život vječni.., u „dom Oca našega na nebesima“, kako smo upravo slušali da nam Isus govori u svetom Evanđelju, kao što je u ono vrijeme govorio svojim učenicima…( „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao:“Idem pripraviti vam mjesto… Ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“

Ne bismo mogli reći da danas s dužnim poštovanjem zahvaljujemo don Ivi i da ga s istim poštovanjem ispraćamo.., kad ne bismo imali na umu temeljni sadržaj i glavni motiv  svekolikoga njegovog svećeničkog života i služenja… To je bila vjera u Boga i vjera u njegova Sina Isusa Krista.., koji je za sebe rekao, kako smo čuli u istom svetom Evanđelju: „Ja sam Put, Istina i Život!“. Bez te vjere u Isusa Krista koji je Put, koji je Istina i Život.., nije moguće ni razumjeti, ni ispravno vrednovati ni jedan svećenički život pa tako ni don Ivin…To je „sveta Tajna i smisao svećeničkog života, svećenikova služenja i svećeničkog poslanja… To je smisao svih svećenikovih svetih Misa i propovijedi.., vjeronauka, pouka i savjeta.., svega svećenikova služenja ljudima i obiteljima.., djeci, mladima, studentima.., zdravima i bolesnima.., u „vrijeme i nevrijeme.., bilo ono zgodno ili nezgodno… bilo pogodno ili pak nepogodno vrijeme i okolnosti.., kakvih je u don Ivinom životu i svećeničkoj službi bilo napretek…

Središte i Srce naše kršćanske vjere je Isus Krist, Bog i čovjek, koji je svojim dolaskom na zemlju prihvatio ući u sve ljudske radosti i žalosti.., ali na poseban način u sve ljudske križeve i Kalvarije.., pa čak i smrt i grob, da bi novošću svoga uskrsnuća svima poručio da ljudska slabost i ljudsko zlo, kakogod bilo strašno, ne može spriječiti Božju ljubav, koja iz svake ljudske slabosti, nevolje i stranputice i grijeha pokazuje izlaz. Koja u svakoj ljudskoj mrklini pali svoja nova svjetla… Koja u sva ljudska  beznađa donosi nadu. Eto to je poslanje Isus povjerio svojoj Crkvi da ga pronosi i svjedoči ljudima u svim vremenima do svršetka svijeta… U svojoj Crkvi to je poslanje povjerio svojim svećenicima, da to čine u njegovo Ime.  Zato je sveti Pavao mogao napisati (kako smo slušali u prvom svetom čitanju) „U svemu: u nevoljama, tjeskobama, progonstvima, u gladu i golotinji, u pogiblima i pred mačem.., u svemu nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi… Zato nas ni smrt ni život.., ni ikoji stvor ne može rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem.“

Najveći dio don Ivinog svećeničkog života i služenja, sve tamo od 1938. godine, kada je od biskupa Jeronima Milete  bio zaređen za svećenika, protekao je u teškim vremenima u kojima su se među ljudima i narodima rušili mnogi putovi.., kad su se premiještali, ispremiješali i rušili mnogi putokazi.., kad su na obzoru Europe počeli gomilati crni i crveni oblaci, prijeteće bezbožne i protubožje ideologije: nacional-socijalizma, fašizma i komunizma.., koje su, svaki na svoj način, nemilice rušili Božje putove.., a gradili stranputice i provalije… Kad su se umjesto Božjih istina silom i agresivnom propagandom nametale neke druge pogubne ideologije s prividom istine, koje su prijetili katastrofama neviđenih razmjera… Kad je ljudski život kao „slika Božja“ gubio na vrijednosti.., kad je avet pohlepe, moći i prevlasti, kad je avet  rata i smrti kružila nad pojedincima i narodima i cijelom svijetu… I naš se Hrvatski narod našao u tim „bespučima povijesti“ pred strašnom prijetnjom da izgubi svoj ljudski, narodni i kršćanski identitet… Mnogi su tada u sveopćoj pomutnji pitali kao i učenici u Evanđelju: „Gospodine, kamo odlaziš.., ne znamo što se događa, zagubili smo put…!“ Poslanje svećenika bilo je za mnoge narode upravo presudno…

Samo je u čvrstoj i zreloj vjeri, u tim godinama bespućima bilo moguće ustrajati najprije na putu vjere, a onda i još više (pogotovo za mlade ljude) hrabrosti i snage na putu prema svećeništvu.., i postati Kristov svećenik… Trebalo je puno snage Božjega Duha i ući u sve one prijeteće izazove, koji su najavljivali katastrofu svjetskih razmjera, koje će u svoje grotlo uvući sve narode. Nitko nije ostao pošteđen…  Don Ive je doista milošću Božjom i suradnjom s Božjim darom vjere, hrabro prihvatio svoje svećeništvo, i s njime ušao u neizvjesnost koja je bila pred njim, vjerujući da upravo ta vremena za svećenika nisu vremena za bijeg.., nego za hrabro služenje Bogu i narodu.  

U jednom svom životopisu, don Ive je napisao: „Moj životni križni put u stvari je samo jedna postaja – Zaton. Tu sam padao i ustajao pod križem. Tu sam se sreo s Judama, s Petrima, ali i s Šimunima i dobrim ženama. Tu sam bio utamničen, tu bičevan (tučen tako da sam reverendu donio kući u komadima i odležao deset dana od udaraca). Tu sam bio gažen, popljuvan i raspinjan.., ali tu sam i uskrsnuo u nadi.“ (curriculum vitae 26. travnja 1986.)

Prigodom slavlja svoje dijamantne svete Mise, tj. prigodom 70. obljetnice njegova svećeničkog ređenja 2008. godine, dao je na svoju spomen-sličicu napisati riječi svetoga Pavla: „  Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao…“  

Dragi don Ive, slaveći ovu zahvalnu sprovodnu svetu Misu, istu onu svetu Misu, koju si ti kroz svoje 73. godine svećeništva.., slavio preko 26. 500 puta.., zahvaljujemo Bogu za dobar boj koji si hrabro vojevao za „Božje djelo“ među ljudima u našoj Crkvi biskupiji šibenskoj, napose ovdje u ovoj našoj župi koja je u Zatonu. Zahvaljujemo Bogu što si vjeru sačuvao, ne samo u sebi, nego i u mnogima kojima si naviještao  i svjedočio da je vjera u Boga Trojedinoga, najveća istina, smisao i snaga života i to u svim životnim okolnostima, onima lijepima kao i u onima mučnim i grubim, kakvih je u ljudskom životu napretek…

Zahvaljujemo Bogu što si se trudio biti ustrajan i domišljat sijač sjemena Božje Riječi na životnim njivama ovih ljudi.., iako si znao za onu Isusovu, da sjeme može pasti i na tvrdo srce i pamet.., i na njivu obraslu trnjem i korovom.., da može pasti tek „uz put“.., i da će to Božje sjeme imati i neprijatelja, koji će vrebati da dobru, tek izniklu klicu iščupaju… Za sve dobre plodove koji su nikli i izrasli iz tvoga sijanja Božje riječi, Bogu zahvaljujemo…

„Trku si završio..!“ Da ovu zemaljsku trku… Don Ive, nastavi sada nebesku „trku“ iz mira i pokoja Božjega na nebesima, za nas koji smo još u nemiru trčanja zemaljskoga… Da i mi dobar boj vjere bijemo, da u ovim vremenima rastuće „nevjere“, vjeru sačuvamo, živimo i svjedočimo, (ja kao biskup) mi kao svećenici, i drugi vjernici kao roditelji, kao učitelji i odgojitelji.., kao službenici i upravitelji.., i tako prispijemo u  našu vječnu  domovinu.., u Kraljevstvo Božje, koje je na nebesima. Amen.