Wednesday, Sep 20th

Last updateWed, 20 Sep 2017 11am

Home

Treća vazmena nedjelja A

Isus ukorak s nama

1. ČITANJE: Dj 2,14.22-33
ODPJEVNI PSLALAM Ps 16
2. ČITANJE: 1 Pt 1,17-21
EVANĐELJE: Lk 24,13-35

Evanđeoski izvještaji o uskrsnim ukazanjima pisani su tako da nas uvedu u iskustv susreta učenika s Uskrslim Isusom. Žele nam otvoriti oči za novost života koja se uskrsnućem događa, za potpuni i konačni smisao života koji se uskrsnućem potvrđuje.

Učenici su bili na putu prema Emausu. Napuštali su Jeruzalem nakon Isusove smrti. Razgovaraju i raspravljaju o svemu što se dogodilo. Bili su snuždeni, zbunjeni... Nada im se pretvorila u poraz. Vjerojatno su zamjerali sebi naivnost kojom su povjerovali da je Isus ''onaj koji ima otkupiti Izraela''. Tada im se približio Isus, ali ga oni nisu prepoznali. U takvu stanju jednostavno nisu ga mogli razumjeti niti dok im je tumačio Pisma.  
Putovanje učenika u Emaus znakovito oslikava ljudsko postojanje. Sumnje i razočaranja gotovo redovito su tereti koje nosimo. Oni su naši pratitelji s kojima drugujemo, o kojima međusobno raspravljamo... Progone nas neispunjena očekivanja i nade. Odlasci s poprišta životnih zbilja ispunjenih nasiljem, umiranjem, nepravdom, porazima istine i nevinosti, ljubavi i dobra, vrlo često su naša stvarnost. Pokušavamo ostaviti iza sebe grobove i križeve, pobjeći od poraza.

Nutarnje raspoloženje koje obuzima čovjeka u takvim okolnostima jest osjećaj napuštenosti, iskustvo poraza, beznađe, nedostatak snage da nastavi živjeti. Čovjeku se učini kao da se život izruguje s njim. Što je razumniji i plemenitiji, to postaje tragičniji gubitnik. Pisma koja pozivaju na ustrajnost, sjećanja koja vraćaju pred oči trenutke zanosa, sada su cinični podsjetnici koji samo pojačavaju osjećaj poraza i besmisla. Ljudi tada nastoje zaboraviti zbilju. Bježe u obmane, opijaju se, padaju u depresiju i bezvoljnost, stvaraju svoj izolirani svijet, traže ''alternativu''...

Kako se oduprijeti beznađu? Kako ponovno pronaći snagu i pronaći novo osmišljenje življenja?  Kako se oduprijeti osjećaju da nas je i sam Bog ostavio, da ne mari za nas?

Isus je tu. Ulazi u naš život. Ulazi u naš korak i u naše razgovore. Ide s nama kao naš pratilac. Poznate su mu naše sumnje i zbunjenosti. No mi ga ne prepoznajemo. Govori nam, a mi ga ne razumijemo. Upozorava nas, a mi ga ne uvažavamo. Štoviše čini nam se kao potpuni stranac koji čak niti ne zna što se oko nas događa. Nemamo sposobnosti da ga uočimo, zato što nam život nije prožet onim zajedništvom po kojem je on htio ostati među nama. Mi ga molimo da bude s nama, ali zaboravljamo sami ući u otajstveno zajedništvo euharistije po kojem je stvarno među nama prisutan i gdje ga možemo prepoznati kakav on uistinu jest. Tražimo ga. Potrebni smo njegove prisutnosti i njegova svjetla, dok u isto vrijeme okrećemo lice od njega. Htjeli bismo da uđe u naš život, a on je već tu. Samo ga treba prepoznati u lomljenju kruha. Treba ga čuti u slušanju one riječi koja traje i vrijedi kroz svu povijest i koja jedina daje pravo tumačenje svemu što se oko nas događa.

Naš je problem, čini mi se, što mi Boga ''previše'' tražimo svojim silama. Previše umišljamo da možemo sami svojim umom, svojim raspravama i razgovorima, razumjeti događaje i zaboravljamo ih gledati u kontekstu Pisama. Previše u Boga projiciramo vlastite želje i planove pa teško prepoznajemo one Božje. Zaboravljamo ''čitati Pisma'' i prepoznavati Isusa u ''lomljenju kruha''. Previše smo zaokupljeni  trenutnim, prolaznim karakterom svih događaja oko nas, da bismo u njima vidjeli potpunu, nadvremensku, božansku pobjedu upravo Onoga koji je na križu trebao biti sramotno uklonjen.

Upravo je porazno koliko mi kršćani danas ''nemamo potrebu'' čitati Sveto Pismo i literaturu koja ga tumači i nama približava, dok s druge strane toliko vremena i snage trošimo čitajući bezvrijednu literaturu koja samo još više produbljuje našu zbunjenost, snuždenost i razočaranost. Nije čudo da onda tražimo nekakvog ''svog mesiju'', koji bi nas trebao oslobađati od onoga što priječi ostvarenje naših vremenitih potreba, a ne prepoznajemo istinskog Mesiju, koji je došao da nas oslobodi, ne za kraljevstva ovoga svijeta, nego za život punine u Duhu i istini. Bog je čest stranac u našem životu, zato što bismo mi htjeli da on bude po našim mjerama, zaboravljajući da smo mi stvoreni na njegovu sliku. I zato ga ne prepoznajemo kad nam se nudi u svoj svojoj stvarnosti i istinitosti.

Put u Emaus slika je euharistije koju nam je Isus ostavio da bude trajno susretište nas s njime. Euharistija je predokus onog zajedništva u koje nas Isus vodi i u kojem on živi i kraljuje s Ocem i Duhom Svetim.

Druga vazmena nedjelja A

Susret ''prvog dana u tjednu''

1. ČITANJE: Dj 2,42-473
ODPJEVNI PSALAM: 118 (117), 2-4. 13-15. 22-24
2. ČITANJE: 1 Pt 1, 3-9
EVANĐELJE: Iv 20, 19-31

Vjera u uskrsnuće rađa se u susretu s uskrsnulim Gospodinom. Uskrs nije ideja do koje bi se došlo ljudskim umovanjem. Nije tek nekakva filozofsko-teološka teza ili teorija, koju bi se više ili manje argumentima moglo dokazivati. Nije niti samo povijesna činjenica manje ili više pouzdana. Uskrs je bitno u sebi susret. Upravo takvim ga evanđelisti u svojim izvještajima opisuju. To je susret pojedinca ili zajednice s uskrsnulim Isusom. Susret koji zahvaća u sam temelj života i mijenja ga korjenito. Otvara ga za novu radost.

Prva važna odrednica uskrsnog susreta jest da sam uskrsnuli Isus dolazi i pokazuje se svojima. Učenici su ''u strahu od Židova bili zatvorili vrata''. Njihov život učahuren je u sjenu smrti. Njihove misli i pogledi opterećeni su strahotom Velikog petka. Isus dolazi ''kroz zatvorena vrata'' među njih i staje ''u sredinu''. On dolazi u njihov strah i tugu, u njihovu zatvorenost i izbezumljenost. Dolazi u njihovu razočaranost nad samim sobom. (Gotovo svi su ga bili napustili, a neki čak i zatajili!?) Isus donosi svoj mir. Mir je najdublja potreba čovjekova bića. Jedino istinski mir, mir srca i duše, može stvoriti temelj za pravu radost. Takav mir čovjek očito ne može sam sebi priskrbiti.

Uskrsnuli Isus učenicima pokazuje svoje rane. Upravo te rane, koje su podsjetnik na njegovu smrt na križu i kao takve bile su uzrok straha i nemira za njegove učenike, sada postaju znak pobjede, izvor nadnaravnog mira i radosti. Prorok Izaija u nagovještaju Isusove muke navodi kako nas upravo ''njegove rane iscijeliše'', ''dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava''.

Daljnja važna odrednica uskrsnog susreta je da se on događa ''prvoga dana u tjednu''. U njemu nalazimo duboki smisao nedjelje kao dana pridržanog za sakramentalni susret s uskrsnulim Kristom u euharistijskom slavlju. Nedjelja je za nas prvi dan u tjednu, a ne posljednji. S nedjeljom valja nam započimati svoj tjedan i sve ono što u tjednu živimo. Nedjeljna euharistija nudi susret s Uskrslim koji čini novi temelj i novu perspektvu čovjekovom životu. To je ponajprije susret mira, koji čovjeka ispunja Duhom Svetim, susret koji čovjeka u temelju mijenja i čini od njega novo stvorenje. Kao što je pri stvaranju svijeta i čovjeka ''sedmi dan'' bio izvor svetosti i blagoslova za sve stvoreno, tako je sada nedjelja, kao prvi dan u tjednu, izvor iskustva novog života oslobođenog raspadljivosti i smrtnosti. Petar zato u svojoj poslanici može kazati da nas je Bog ''uskrsnućem'' nanovo rodio za ''baštinu neraspadljivu''. Susret s Uskrsnulim je novo stvaranje čovjeka za vječnost, koje se već sada znakovito može iskusiti sudjelovanjem u sakramentalnom euharistijskom slavlju.


Susret s Uskrslim nužno je temelj poslanja u svijetu. Vjernik uskrsnuća postaje svijetu donositelj slobode od grijeha, navjestitelj ''novog rođenja'' za ''baštinu neraspadljivu''. Doživljaj svoje vjere kao poslanja može nam tako biti najbolji pokazatelj koliko smo istinski zahvaćeni uskrsom i koliko je naš život tim susretom dobio novu dimenziju, dimenziju neraspadljivosti.

Toma prvi put nije bio s učenicima. Tako je bio uskraćen za iskustvo uskrsa. Njegovi drugovi mu nastoje predočiti svoje iskustvo. No, on im jednostavno ne vjeruje. Njega to još ne dotiče. Život mu ostaje zatvoren u sumnji i nevjerici, bez uskrsne otvorenosti prema vječnosti. On nije doživio susret s uskrsnulim Isusom i zato traži ''dokaze''. Nekako se ipak daje nagovoriti. Nakon osam dana, tj. idućeg ''prvog dana u tjednu'', u zajedništvu je s ostalim Isusovim učenicima. Iskustvo susreta mijenja ga u potpunosti. On sada, zahvaćen susretom, priznaje da je Isus Gospodin i Bog.

Nedjeljno euharistijsko zajedništvo Isusovih učenika jest ''prirodni prostor'' u kojem je već sada moguće otajstveno doživjeti susret s Uskrslim Gospodinom i tako svom životu ''priskrbiti'' Kristov mir, novu radost. Zajednica koja slavi Uskrslog Gospodina sama je prožeta postojanošću u apostolskom nauku i zajedništvu te je u svijetu nosilac nove slobode od grijeha i smrti. Samo tako ona može imati snagu da privlači nove ''spasenike''.


1. ČITANJE: Dj 2,42-47

Braća bijahu postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu,
lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše
svaku dušu: apostoli su činili mnoga čudesa i znamenja. Svi koji
prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi
imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi već tko tre­bao.
Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u
kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajed­nički
uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega
naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spasenike.


ODPJEVNI PSALAM: 118 (117), 2-4. 13-15. 22-24

Zahvaljujte Gospodinu jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
----------
Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
Svi koji se Gospodina boje, neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«
----------
Gurahu me, gurahu da me obore,
ali mi Gospodin pomože.
Gospodin je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Gospodnja se proslavi desnica!
----------
Kamen koji odbaciše graditelji,
postade kamen zaglavni.
Gospodnje je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
Ovo je dan što ga učini Gospodin:
kličimo i radujmo se njemu!
----------

2. ČITANJE: 1 Pt 1, 3-9

Blagoslovljen Bog
i Otac Gospodina našega Isusa Krista
koji nas po velikom milosrđu svojemu
uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih
nanovo rodi za životnu nadu,
za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu,
pohranjenu na nebesima za vas,
vas koje snaga Božja
po vjeri čuva
za spasenje,
spremno da se objavi
u posljednje vrijeme.  
Zbog toga se radujete,
makar se sada možda trebalo malo i žalostiti
zbog različitih kušnja:
da prokušanost naše vjere
— dragocjenija od propadljivog zlata,
koje se ipak u vatri kuša —
stekne hvalu, slavu i čast
o Objavljenju Isusa Krista.
Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste;
u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete
te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene
što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša.

ALELUJA: Iv 20, 29
Aleluja!
Jer si me vidio, Toma, povjerovao si, govori Gospodin:
blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.

EVANĐELJE: Iv 20, 19-31

Kad bi uvečer onoga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u
strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i
reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im ruke i bok. I obradovaše
se učenici vidjevši Gospodina.
Isus im stoga ponovno reče:
»Mir vama!
Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.«
To rekavši, dahne u njih i kaže im:
»Primite Duha Svetoga.
Kojima otpustite grijehe,
otpuštaju im se;
kojima zadržite,
zadržani su im.«
Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s
njima kada dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli
smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim
rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala,
ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, ne ću vjerovati.«
I nakon osam dana njegovi učenici bijahu opet unutra, a s njima i
Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče:
»Mir vama!«
Zatim će Tomi: »Prinesi prst svoj ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi
ruku svoju i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vje ran.«
Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!«
Reče mu Isus:
»Budući da si me vidio, povjerovao si.
Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«
Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja
koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete:
Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODNJEG - 24.04.2011.

NEDJELJA USKRSNUĆA GOSPODINOVA
ČITANJA: Dj 10,34-43, Ps 118, 1 Kor 5,6b-8, Iv 20,1-9

Riječ koja ponajbolje izražava stvanost Uskrs jest Pobjeda. Hotimično je pišem velikim slovom, jer nakon uskrsne Pobjede ništa više nema nepobjeđeno. Ostaje samo Pobjeda u punom svom značenju! (Što znači, nasuprot tomu, biti poražen, ovih dana smo tako bolno i ponižavajuće doživjeli sramotnom haškom presudom koja neshvatljivo bezočno obezvrijeđuje pravdu i istinu. Jednostavno ''da ti pamet stane''! Takav poraz čovjeka do te mjere ponižava da doživljava kako mu se život u samom temelju mučno trese. Dovode se u pitanje one vrijednosti i uvjerenja koja čovjek najčešće drži najsigurnijima i na koja se snažno oslanja. A čovjek se naprosto na nešto mora osloniti.)

Vijest o Uskrsu dogodila se na grobu. Dogodila se u okolnostima kada ljudi, muškarci i žene u punoj snazi(!?), plaču i žaluju za mrtvim prijateljem, mladim, nevinim, najnevinijim ikad, i koji je na neshvatljivo okrutan način izdan, optužen, osuđen i smaknut. A on im nije bio običan prijatelj. Oni su za nj vezali svoja najdublja životna očekivanja. Uz njega su bili sasvim novi ljudi. S njim su gledali svoje živote s potpuno novom perspektivom, koju bez njega ni sanjati nisu mogli. Strašan poraz! Toliko mržnje i nasilja, toliko laži i sebičnog licjemjerja, toliko pljuvanja nevinosti na jednom mjestu, prema jednom čovjeku, teško je i zamisliti. Tako dramatičan poraz čovjek nikad do kraja ne može preživjeti. Cijeli život neugodno dolazi pod znak pitanja? To je progon od kojeg ne možeš pobjeći.

I tu gdje se čovjek osjeća najslabiji, najjadniji, najobezvrijeđeniji – a to je svakako grob, koji tako nijemo i neumitno razara sve životno u ljudskom biću – tu se dogodila vijest koja je nešto najljepše, najuzvišenije, najspektakularnije i najneočekivanije što jedno ljudsko uho može čuti: Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Nije ovdje, nego uskrsnu! Ne tražite Živoga među mrtvima!Ovdje je samo mjesto kamo su ga položili!

Ova istina temelj je novog života, jedne sasvim nove perspektive čovjekovog postojanja. Ona je više nego se to itko od nas usudi pomišljati o vlastitom životu. To je potpuna promocija Božjeg stvarateljskog plana za čovjeka. Ona daje potpuno nov smisao čovjekovu postojanju kako u cjelini, tako i svakom njegovom trenutku. Osmišljava patnju, otvara grobni kamen i raskida okove smrti, odnosi krivice, briše svaku nepravdu, raskrinkava svaku laž i licemjerje, ispunja svaku pravednost, nagrađuje svaku vjernost...

Uskrs je poziv – poziv na Pobjedu. Kao što su pri stvaranju čovjeka blagoslov i svetost ''sedmog dana'', što označavaju smisao i puninu stvaranja, bili poziv čovjeku da upravo iz ''sedmog dana'', iz zajedništva s Bogom, gleda na sve druge dane i trenutke, tako je nama dan Kristova uskrsnuća novi ''Dan Gospodnji'', koji daje našem životu potpuno novi smisao. Uskrs razbija sve okove koji su sputavali čovjeka i plašili ga, te otvara vrata vječnom obzoru života. Uskrs je novo stvaranje čovjeka koje za uvijek premošćuje onu smrtnu razdvojenost što je đavlovom zavišću ušla u svijet.

Čovjek može biti sudionikom te pobjede! Može ako se odazove pozivu Božjem na ponovno zajedništvo po Isusu Kristu, Sinu njegovu i našem Gospodinu. Taj poziv ovdje nam valja trajno obnavljati ulaženjem u sakramentalno zajedništvo. Ono će se nastaviti i trajno ostvariti u vječnosti gdje Krist živi i kraljuje dovijeka.

Peta nedjelja kroz godinu A - 06.02.2011.

Peta nedjelja kroz godinu (A)
Sol zemlje i svjetlost svijeta
Iz 58,7-10; Ps 112; 1 Kor 2,1-5; Mt 5,13-16


"Vi ste sol zemlje… Vi ste svjetlost svijeta… Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze."

Ove evanđeoske riječi možemo shvatiti kao pohvalu i kao poziv. Sol je zacijelo najvažniji začin hrani. Nekad, dok nije bilo hladnjaka, bila je važna za čuvanje hrane. Zanimljiva je ova usporedba sa solju. Sol je vrlo neukusna kad je samu stavimo na jezik. A dovoljno je samo malo da cijela hrana promijeni okus. Isus nije tražio da budemo brašno, niti voda, nego sol i svijetlo. Hoće da svijetu oko sebe dajemo ukus i svjetlo. On odmah upozorava da sama sol u sebi mora biti kvalitetna da bi mogla biti i kvalitetno upotrijebljena. Jednako tako sol treba biti ravnomjerno raspoređena da bi hrana bila ukusna.

Isus je ovaj govor izrekao odmah nakon ''blaženstava''. Kršćanin je dakle čovjek prisutan u svijetu. Ne mora nas biti jako puno da bismo učinili svijet oko sebe boljim, ali moramo biti dobri. Moramo se dati svijetu. Ne smijemo ostati sami u svojoj posudi jer onda nećemo ispuniti ono radi čega i postojimo. Kada govori o bljutavoj soli, Isus govori o onima koji nisu do kraja prihvatili govor blaženstava, nisu do kraja uvjereni u blizinu kraljevstva nebeskog i na žalost postaju bljutavi. Njihova prisutnost ne mijenja kvalitetu svijeta u kojem žive. Dok se prava sol ne može pokvariti, kršćani se nažalost itekako mogu iskvariti i izgubiti svoja svojstva, tj. prestati činiti svijet ukusnijim i prestati ga osvjetljavati. (Nije li upravo to jedan od uzroka svemu onome što se događa danas našoj ''kršćanskoj'' kulturi?)

Usporedba sa svjetlom još je snažnija. Tim više što se u liturgiji upravo tim simbolom jako često služimo kako bismo izrazili najprije da je Isus Krist naše svjetlo, da je on raspršio tamu smrti i donio svjetlo svijetu. Mi smo onoliko svjetlo koliko smo najprije sami osvijetljeni njime, koliko dopuštamo da nas on obasja kako bismo onda, kao kakav fosforni predmet, mogli to svjetlo prenositi drugima. Upravo zato je potrebno da stalno budemo napajani njegovom snagom.

Često smo skloni današnju našu stvarnost opisivati ne baš dobrom. Svijet je pun nasilja i nepravde. Prave vrednote su obezvrijeđene. Sebični interes vlada ljudima. (Uzroke tomu gledamo u materijalizmu i konzumizmu, u liberalizmu i relativizmu, u lošem naslijeđu iz prošlosti.  Sve je to djelom jako točno.) Svijetu fali soli i svjetla. Međutim pitamo li se jesmo li barem djelomice mi za to krivi. Jesmo li uvijek bili svijetlo na gori ili smo se zavlačili pod posude naših kuća i samostana, pod posude različitih tradicija, privilegija, opravdanja, izlika na okolnosti koje nam ne idu na ruku i sl.? Nije li i naša bljutavost dijelom razlog da svijetu fali pravednosti, čistoće srca, mirotvorstva, krotkosti… Zato poslušajmo danas kao poziv ove Isusove riječi kojim zaključuje ovaj kratki govor: 'Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.'
Dragi brate i sestro, neka vas Kristovo svjetlo obasja kako biste sami mogli biti svjetlo svijetu i kojem živimo.