Saturday, Nov 25th

Last updateFri, 24 Nov 2017 1pm

Home

Prikazanje Gospodinovo - Svijećnica - 02.02.20110

Prikazanje Gospodinovo u hramu - Svijećnica
Život je Božji dar
ČITANJA: Mal 3,1-4; Ps 24; Lk 2,22-40

Danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodnjeg u Hramu. Ovaj blagdan je krozu povijest dobio naziv Sviječnica poradi procesije sa svijećama čime su kršćani izražavali vjeru da je Isus Krist svjetlo života.

Biblijski sadržaj današnjeg blagdana zbilja je lijep. Pun života. Likovi su osobe pune vjerničke jednostavnosti. Sve odiše nadom i zahvalnošću Bogu. Lukin izvještaj posebno odaje golemo poštovanje prema dvoma starih pobožnih ljudi.
Posjetimo se tog događaja. Jospi i Marija, kada se prema Mojsijevu Zakonu ispunilo vrijeme, poniješe Isusa da ga prikažu Gospodinu u Hramu. Čine to točno prema židovskim pobožnim propisima. Pravi stav roditelja koji ne doživljavaju dijete kao 'svoje' već kao dar od Boga.

Život je u prvom redu dar od Boga. Bog čovjeka kao svog suradnika u stvaranju do te mjere časti povjerenjem da mu daje sposobnost sudjelovati u rađanja novog života. Zar ima prikladnijeg načina da zahvalimo Bogu na daru života, svog i onoga koji nam je povjeren na brigu, od ovoga da taj isti život u poniznosti prikažemo njemu. Samo u Bogu, u zahvalnosti Bogu za svako povjerenje koje iskazuje čovjeku, isti čovjek može sebe i svoj život ispravno pojmiti i živjeti.

Bog nam ne želi uskratiti ništa od života. Pa i onda kada nam zabranjuje da uzimamo sa 'stabla spoznaje dobra i zla', kad pred nas stavlja svoje zakone i zapovijedi, on nas zapravo poziva na život. Pomaže nam da život na pravi način živimo: da ga živimo kao Božji dar koji će nas svakodnevno uzdizati, a ne kao potrošnu robu koja ima rok trajanja. Zato je nužno da život prihvaćamo sa zahvalnošću i u poslušnosti Božjim životnim zakonima.

Život kao Božji dar traži da ga prihvatimo po zamisli samog Životvorca. Samo tako ćemo otkriti svu njegovu dubinu i širinu i visinu...  

Sve je očitije da je današnji čovjek u svom poimanju života došao u slijepu ulicu. Kultura življenja se najednom pretvorila u kulturu smrti. Život se ne gleda kao dar koji se živi u obzoru vječnosti, već kao 'vlasništvo' čija se vrijednost mjeri uskim mjerama vremenitosti, vremenitog užitka. Ljudi se ponašaju kao vlasnici i tvorci života a ne kao poslušne sluge daru života. Govori se o 'pravu roditelja na djecu' pa i mimo prirodnih zakona. Drži ih se svojom djecom a ne Božjom. Čovjek se odrekao služenja Bogu. Zagospodario je životom. I pokazao se kao vrlo loš gospodar. Tako, u vremenu naglašenog, gotovo agresivnog individualizma, pohlepnog iživljavanja nad vlastitim životom, u eri medicinskog i tehničkog napretka koji čovjeku daje mogućnost ogromnog manipuliranja životom, govor ovog blagdana posebno dobiva na važnosti: on nas uči ispravnom odnosu prema životu.

Posebnu draž današnjem blagdanu daju starac Šimun i proročica Ana. Oni su naime dočekali Isusa, Mariju i Josipa u Hramu. Njih dvoje su život provodili u sjeni Hrama, služeći Gospodinu postovima i molitvama. Ovakve osobe okolina vrlo često omalovažava. Nerijetko će se narugati njihovoj pobožnosti. ''Oblizuju oltare!'', reći će neki. Valjda zato što im zavide na tako dubokoj i ustrajnoj vjeri. I naša ne-kultura, u kojoj se razvija kult mladosti, fizičke ljepote i snage, tako besramno zapostavlja starce. Odbacuje se njihova mudrost. To je velik propust! On nedvojbeno signalizira da nešto ide po krivu.

Međutim starci Šimun i Ana divan su primjer kako Bog nagrađuje svoje vjerne. Oni u Isusu prepoznaju 'Utjehu Izraelovu', tj. Mesiju – Spasitelja. Starac Šimun kliče da može u miru poći s ovog svijeta, jer je vidio ono što je ljudskom oku najveće. Vidio je spasenje za sve narode. Doživio je vrhunac koji čovjek u zemaljskom postojanju može doživjeti. Kad čovjek po vjeri doživi Božje spasenje, onda mu više ništa u životu nije potrebno. Ovo je lijep poticaj današnjim starim osobama da znaju podvući crtu svog života i mudro zaključiti što je u njemu najvažnije. Mariji je navijestio da će joj mač boli probosti srce, jer je Isus postavljen za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan.  Zna stari Šimun dobro kakvi su ljudi! Mudar je on!

Na me osobno jako mučan dojam ostavlja kada sretnem starce koji Boga ne slave već vrijeđaju. Odaju se kako kroz cijeli život nisu stekli mudrost razlikovanja onog najvažnijeg od manje važnog.  Zbilja žalosno!

Da bismo doživjeli svjetlo, da bismo doživjeli 'Utjehu Izraelovu', valja nam se prikazati Bogu. Prikazati mu baš ono najvrijednije što čovjek može zvati svojim, kao što je vlastito dijete, odnosno vlastiti život.

Druga nedjelja kroz godinu A - 16.01.2011.

Druga nedjelja kroz godinu (A)
Jaganjac Božji
ČITANJA: Iz 49,3-6; Ps 40; 1 Kor 1,1-3; Iv 1,29-34


U današnjem evanđelju Ivan Krstitelj svojim učenicima predstavlja Isusa kao Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta, kao Božjeg opunomoćenika koji dolazi sa snagom Duha Svetoga. Ivanovi učenici su nakon toga krenuli za Isusom i postali njegovi učenici.

Vjerovati u Isusa Krista znači vjerovati u Božju budućnost. Ta budućnost za čovjeka jest bogosličnost. Isus je zalog. On je taj koji jedini može ukloniti najveću zapreku, što muči čovjeka: to je grijeh. On odnosi grijehe svijeta. On ima snagu i moć da nas očisti od naših grijeha i pomiri s Bogom. I što je najvažnije: on to hoće. Hoće, jer nas ljubi. Drži nas svojim prijateljima.

Grijeh je najveća čovjekova frustracija. Što sve čovjek ne čini da bi se oslobodio krivnje grijeha, da bi umirio savjest. Znamo, i Biblija nam o tome govori, kako je čovjek spreman i vlastito dijete žrtvovati Bogu ili bogovima, ne bi li zadobio njihovu naklonost. Ne bi li umirio srce svoje i barem donekle umilostivio tu silu koje se plaši radi učinjenih grijeha. Nerijetko i danas ljudi drže da im se nesreća u životu događa jer je to kazna za grijeh, njegov ili nekoga od njegovih.

S druge strane frustracija vlastitom krivnjom zna čovjeka tjerati da pobjegne, da zaboravi krivnju, grijeh, pa da ga i zaniječe. To pak dalje zna odvesti do potpunog nijekanja postojanja samoga Boga i bilo kakvog moralnog zakona. Grijeh se čak pretvara u nešto što je dobro, prirodno, normalno, moderno i poželjno. Istina se relativizira, a laž opravdava. Niječe se temelj jasne moralnosti, tako da ništa nije sigurno, pa je onda sve dopušteno. Moralni kompromis je pošast današnjeg društva u kojem se tako lako opravdava i laž i pohlepa i prijevara i bludnost, pa čak i ubojstvo: kao abortus, kao eutanazija ili kao kolateralna žrtva u ratu. Ta se frustracija nadalje lako pretvara u netoleranciju prema onima koji pozivaju na poštivanje savjesti i morala. Strašno je to kako je nemoral netolerantan prema moralu, laž prema istini, zlo prema dobru... Ja vjerujem da je to radi bjega od govora vlastite savjesti koja se nikad do kraja ne može ugušiti. Dobro samo po sebi provocira zlo, istina laž, moral nemoral...

Isus je Jaganjac Božji, koji oduzima grijehe svijeta. Bog nam po njemu nudi izlaz iz grješnosti i smrtnosti kao posljedice grijeha. On je onaj, koji poput jaganjca u noći Pashe biva žrtvovan da bi svi oni koji se njegovom krvlju označe, pošli i došli u slobodu Obećane zemlje. Egipatsko ropstvo predstavlja našu egzistencijalnu zarobljenost grijehom i smrću. Obećana zemlja jesu Božja obećanja o kraljevstvu nebeskom što ih je Isus navjestio. Nevolje na putu iz ropstva u slobodu oslikavaju naš životn ispunjen kušnjama na putu prema slobodi i baštini Božjih obećanja.
Bog nas je stvaranjem na svoju sliku predodredio za sebe po Kristu, Jaganjcu Božjem koji oduzima grijehe svijeta. Vjerom pristajemo na ovu Božju ponudu.

Božić - 25.12.2010

BOŽIĆ
ČITANJA: Iz 52,7-10; Ps 98; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Božić je slavlje rođenja našeg Spasitelja Isusa Krista. Božić je prigoda da se sastanemo, da se radujemo što imamo jedni druge, jer kao ni u jedan dan, danas čovjek osjeća kako je bogat onoliko koliko ima druge oko sebe i uz sebe. I kako nas zajedno ipak Bog okuplja.

No uvijek iznova Božić za nas kršćane treba biti izazov: izazov na razmišljanje, izazov na rast u vjeri, u onoj vjeri u kojoj slavimo da je Božić rođenje Spasitelja. Valja nam zato znati prepoznati pravi Božić, pravog malog Boga koji dolazi. Boga koji dolazi nama da bude za nas. Koji dolazi postati čovjekom da nas učini božanskim. Dolazi da nas uvjeri kako smo mu dragocjeni, da nas ima urezane u svoje dlanove, da za nas ima stan u nebu, kod sebe.
Božić? U tajni Božića, Božjeg utjelovljenja, događa se promocija, uzdignuće malenosti, običnosti, jednostavnosti, poniznosti, slobode, siromaštva, zadivljenosti običnim životom.

Božić? To je veličina Boga, koji se utjelovljuje, koji dolazi u našu neimaštinu, običnost, jednostavnost, u naše izbjeglištvo, u naš nepravedni i bahati svijet. Dolazi da bi nas u tom svijetu uvjerio u Božju ljubav. Dolazi da bi taj svijet učinio više Božanskim. Da bi ga vratio onoj izvornoj slici savršenstva kakvom ga je u početku svojom stvaralačkom riječju stvorio i kada on bijaše dobar, a čovjek u njemu veoma dobar.

Božić je
Veliki, neizmjerni Bog u malom, priprostom čovjeku,
Bogatstvo života u siromaštvu,
Neizmjerna stvaralačka Božja snaga u slabašnosti jednog djeteta,
Vječnost ovremenjena u susret,
Neizmjerni, vječni i nestvoreni Životuprisutnjen  u jedno tako obično rođenje,
Božja mudrost, Logos, duboki smisao svakog postojanja utjelovljen u jedno ime,
Ime nad svakim imenom – Isus.
Ime pred kojim priginimo koljena!

Božić je
Sloboda u poslušnosti,
u poslušnosti jedinomu neizmjernom i vječnom Bogu,
onomu koji jedini proniče čovjeka do dna
i u poslušnosti svakom njegovu životu.

Božić je spasenje po vjeri.
To su otvorena nebesa iz kojih se izlijeva sva Božja milina
na sva stvorenja i kroz cijelu povijest.
Božić je Presveto Trojstvo
koje nas ohrabruje na odnose ljubavi spremne na žrtvu do kraja
– do smrti, smrti na križu.
Božić je raskoš, nebeski sjaj u priprostosti Betlehemske štalice.
Božić – to je Bog s nama!

Zato prepoznajmo Božić, prepoznajmo život, vječnost, pobjedu u ovom malom betlehemskom Djetetu, koje već stoljećima, tisućljećima iz tih malih jaslica, ležeći na slami, prkosi svakoj ljudskoj sili koja prijeti životu. Svjedoči i potiče nas da se i mi opredijelimo za život. Poziva nas da prepoznamo Boga u životu, da ga slavimo u svakom običnom životu. Da shvatimo kako ni siromaštvo, ni priprostost, ni odbačenost, ni ikoja druga nevolja, nije zapreka da se dogodi život i da taj život ispuni srca radošću, nadom.

Bog je s nama – Emanuel! Božić, taj mali Bog, postaje jedina konstanta u cjelokupnom postojanju i uvijek iznova poziva na život, na rođenje i rađanje, na plodnost i žrtvu, protiv sebičnosti, neplodnosti, bahate oholosti...

Dobro Vam došao Božić!

Božić (danja misa) - 25.12.2010.

BOŽIĆ
ČITANJA: Iz 52,7-10; Ps 98; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

Proslov Ivanovog evanđelja donosi nam svečani hvalospjev o Božjoj Riječi koja se utjelovila. To je sažet prikaz cijele povijesti spasenja. Možemo ga shvaćati kao izvještaj o novom stvaranju ili konačnom dovršetku stvaranja koje se događa po Božjem utjelovljenju u osobi Isusa Krista. Isus Krist je Očeva Riječ. On je Božja Mudrost, ona ista Mudrost po kojoj je svijet postao i po kojoj jedino može opstati i po kojoj će se dovršiti u konačnom obzoru vječnosti, kako je obećao još od prvog objavljenja čovjeku.

Svojstveno je čojveku da traži smisao svog postojanja, smisao svega onoga što ga okružuje i što mu se događa. Isus je Božja Riječ, Božji odgovor na naše traženje smisla. On je Smisao – Logos. On je svjetlo koje rasvjetljuje svaku tminu. On je Božji govor čovjeku tako blizak, tako razumljiv, tako dohvatljiv, tako oživotvoren, utjelovljen da je u svemu jednak nama, osim u grijehu. Bog je postao jedan od nas. Potpuno nam je blizu, potpuno otvoren i darovan. Sve što Bog ima reći čovjeku, učinio je to po Isusu Kristu.

Cijela drama čovječanstva, cijela drama ljudskog postojanja svodi se na odnos prema Božjoj Riječi, tom Božjem svjetlu koje rasvjetljuje tajnu života. To je drama prihvaćanja i neprihvaćanja Božje Riječi. Onima koji je prihvaćaju ona je moć po kojoj postaju djeca Božja, rođena od Boga i za Boga.