Wednesday, Sep 20th

Last updateWed, 20 Sep 2017 11am

Home

Treća nedjelja Došašća A - 12.12.2010.

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA (godina A)
Bog nam treba da nas oslobodi iz ropstva
ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11

Čovjekovo postojanje je duboko u sebi obilježeno ropstvom. Bez obzira kako kvalitetno živjeli, mi uvijek ostajemo u velikoj mjeri ograničeni. Kao u tamnici. (U najboljem slučaju to je tamnica ''otvorenog tipa''.) Zarobljava nas naša tjelesnost, naša grješnost, smrtnost... Sputavaju nas grješni odnosi među ljudima: mržnja, sebičnost, oholost, nepravda. Uzrok ropstva uvijek je grijeh, osobni ili grijeh drugih.

Izraelci su bili u ropstvu radi toga što su se iznevjerili Jahvinom Savezu. Ivan je bio u tamnici radi Herodove tragične zarobljenosti njegovu jadno oholom ponosu. Izraelci i Ivan tako znakovito predstavljaju tu egzistencijalnu utamničenost čovjeka iz koje on sam nije kadar izići. Ali izlaz postoji. Nalazimo ga u nadi da Bog zahvaća u ljudsku povijest. ''On sam hita da nas spasi!'', poručuje prorok Izaija svom porobljenom narodu. Poziva ga zato da se pouzda u Jahvu, da podigne svoj pogled iz ropstva i gleda oslobođenje koje mu Jahve priprema. To će biti novi izlazak. Pustinja će procvjetati, slijepi progledati, hromi prohodati, nijemi progovoriti. Čovjek će biti otkupljen. Sve će biti obnovljeno.

Ivan u tamnici ne traži fizičku slobodu niti ljudsku pravdu. Njega ne zanima netko tko bi ga oslobodio od Heroda ili sličnih vremenitih nevolja. On nije mekušac. Nije trska koju vjetar ljulja. Njega ne može jedan jadni Herod obeshrabriti. Njega zanima mesijansko oslobođenje. Ivan drži da nama treba netko tko će nas osloboditi od nas samih: od sebičnonsti, od pohlepe, od tvrdoglave neobrativosti, od napasti da sve drugo i druge mijenjamo, pa čak i samoga Boga, pa stvaramo 'bogove po svojim mjerama', samo da sebe ne moramo mijenjati. Ivana zato zanima je li Isus zbilja onaj koji ''ima doći'', koji će nas pomiriti s Bogom, kojeg je on iščekivao i drugima navještao. Odgovarajući Izaijinim riječima Isus nedvojbeno potvrđuje da je on taj po kome Bog čovjeku donosi spasenje.

Apostol Jakov poziva na strpljivost poput ratara koji sije i strpljivo čeka na urod. Ratar s jedne strane marljivo čini što je do njega da sjeme posadi te, uzdajući se u Božji blagoslov, strpljivo čeka da sjeme uzraste i donese rod. Naš sadašnji život treba dakle živjeti u strpljivoj vjernosti Bogu koji nam sprema otkupljeničku budućnost.

I najmanji u kraljevstvu Božjem bit će veći od velikog Ivana. Otkupljeni čovjek bit će potpuno slobodan i velik u zajedništvu s Bogom. To je temelj naše radosti već sada i ovdje.

Druga nedjelja Došašća A - 05.12.2010.

 

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA – GODINA A
Obraćenje radi blizine kraljevstva nebeskog
ČITANJA: Iz 11,1-10; Ps 72;  Rim 15,4-9;  Mt 3,1-12

 

Ivan Krstitelj je bio glas koji viče u pustinji: ''Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko!''

Što znači danas za nas ovaj Ivanov poziv? U naše vrijeme konzumerizma, koji ljude u blagdnasko vrijeme dosta agresivno okreće prema kupovini i prigodničarskim druženjima, u velikoj je opasnosti da čovjek zanemari važnu činjenicu našeg postojanja: Mi smo ovdje u prolazu. Vremeniti život trebao biti priprava za kraljevstvo nebesko.     Sve je očitije kako nas konzumerizam opterećuje, kako smo već umorni od njegove agresije. Duboko u sebi shvaćamo da to nije ni pravi advent ni pravi Božić. Ivanov poziv zato je danas veoma aktualan. Sudbinski je važno da ga čujemo, kako bismo mogli Božić doživjeti onako kako on zaslužuje: doživjeti kako nam zbilja dolazi sam Bog. Dolazi da bude sličan nama kako bi nas učinio sličnima sebi.

Da bismo mogli danas čuti i razumjeti Božji glas, taj Božji poziv koji nam se predstavlja u liku Ivana Krstitelja, potrebno je da i mi odemo u pustinju. U pustinji je život veoma ugrožen. Svodi se na golo preživljavanje. Pustinja je škrta, gruba, negostoljubiva. Čovjek se u njoj nužno suočava sa svojom krhkošću i malenošću. Osjeća strah, tjeskobu, nesigurnost... U pustinji se čovjek ne može opustiti, ne može prestati boriti se za svoju egzistenciju. Teško je u pustinji biti ohol.

No zato nas pustinja suočava sa temeljnim izazovom života. Život poprima sasvim drugačiju dimenziju onda kada je suočen sa svojom negacijom, kada je ugrožen. Zato je pustinja ptivilegirani prostor u kojem čovjek ima šansu prepoznati autentičan Božji glas koji mu dolazi u njegovoj malenosti. Taj glas nudi sasvim drugačiju perspektivu života koju u užurbanosti i prezauzetosti vremenitim stvarima vrlo lako zanemarimo. Odlazak u pustinju zato je nužan kako bismo već sada u ovom životu doživjeti dolazak Božji.

Bog je došao u povijesti kao slab čovjek i izveo djelo otkupljenja. Najavio je svoj drugi dolazak o svršetku vremena. Naš vremeniti život događa se između ova dva dolaska. Između onog povijesnog koji nam jamči onaj drugi, konačni, triumfalni. No mi nismo između ova dva dolaska ostavljeni sami. Bog je s nama na otajstven način prisutan. On nam trajno dolazi u otajstvima slavlja, koja ga uprisutnjuju u naše vrijeme. Dolazi nam u svojim riječima koje nije uputio samo ondašnjim svojim suvremenicima, nego ljudima svih naraštaja. On nam nudi svoju intimnost u liturgiji, u prianjanju njegovoj riječi, u dubokoj vjeri da nam oprašta i sprema puninu života o svom konačnom dolasku.

Ivan nas nadalje upozorava da se susret s Gospodinom ne može dogoditi bez nutarnjeg istinskog obraćenja, onog obraćenja ukojem ćemo iz svoje nutrine ukloniti sve što priječi taj susret. Obraćenje ne smije ostati na izvanjskim formama koliko god one bile dobre. Vanjske forme, bez obzira da li se radilo o pobožnostima, običajima, prigodnim raspoloženjima, mogu vrlo lako postati zamka za istinsko obraćenje, ako postanu nekakv prostor u koji se zaklanjamo bježeći od vlastitog obraćenja, od iskrenog pogleda u svoju savjest u kojoj ponajprije i najjasnije možemo uvidjeti da svakom od nas treba Bog, da nam treba njegovo oproštenje, njegovo otkupljenje, njegov dolazak.

Poslušajmo zato ozbiljno ovaj Ivanov poziv. Neka nam bude poticaj da znamo otići u pustinju svog srca, svoje duše. Neka nas ne smeta što bismo tamo mogli zateći dosta korova, dosta onog što izaziva tjeskobu, od čega bježimo i s čime se ne volimo suočavati. Neka nas ne obeshrabri naša slabost, krhkost. Naprotiv neka nam ona bude poticaj da se još više oslonimo na Boga, da mu se povjerimo. Neka on bude naša snaga, naš ponos. Suočimo se sa svojom grješnošću, sa svojom malenošću, krhkošću. Dopustimo Bogu da dođe u našu pustinju, našu malenost. On će se sigurno u njoj nastaniti i učiniti da naša pustinja procvjeta.