Saturday, Nov 25th

Last updateFri, 24 Nov 2017 1pm

Home

Nedjelja Svete Obitelji - 26.12.2010.

NEDJELJA SVETE OBITELJI (godina A)
Poslušnost je drugo ime za vjeru
ČITANJA: Sir 3,3-7.14-17a; Ps 128; Kol 3,12-21; Mt 2,13-15.19-23

Bog svojim Utjelovljenjem, živeći ljudskim životom među ljudima, posvećuje sve naravne ljudske odnose: obiteljske, prijateljske, nacionalne, društvene... Isus se rađa kao čovjek u određenoj ljudskoj obitelji i narodu sa svom njegovom baštinom. Kao takav nosi sa sobom svu sudbinu svoga naroda: siromašan je, potlačen, bjegunac i selilac. Kao odrastao pokazuje poznavanje svoje kulturne i religijske tradicije. Kao pobožni Židov vjeran je vjerskoj praksi svog naroda. Evanđeoski odlomak, koji smo čuli, svjedoči koliko je nazaretska Obitelj slična većini današnjih obitelji širom svijeta.

Što nam poručuje Biblijska Objava nedjeljom Svete Obitelji?
Najprije nas potiče na poštivanje ljudske naravi koja je od Boga stvorena. Čovjek nije stvorena samo kao pojedinac, već svoju punu afirmaciju kao čovjek ostvaruje tek u kvalitetnim odnosima u ljudskim zajednicama kao što su obitelj, narod, kultura, jezik... Poštivati i surađivati sa svojom naravi znači živjeti i djelovati u skladu s voljom samoga Stvoritelja. To nadalje znači sebe pravilno shvatiti, usmjeriti. Jer volja Stvoritelja je za čovjeka dobro uvijek i svuda. Možemo potpuno slobodno kazati da čovjeku nikad neće biti dobro ako ide protiv svoje naravi, protiv Božje volje za njega.

Svjedoci smo međutim u današnjem svijetu kako je na tom planu jako puno nesklada, neprirodnog. Toliko je nasilja nad ljudskom prirodom i nad ljudskom savjesti. Nered na ekološkom, moralnom i političkom planu, znanstvena eksperimentiranja s ljuskim životom, sve to je posljedica čovjekovog nasilja nad vlastitim životom. Posljedica izabiranja krivih putova. Promatrajući čovjeka danas lako bi se moglo primijetiti da sloboda i odgovornost ne hodaju skupa. Nije ni čudo da prava perspektiva života ostaje zamagljena, da se gubi zdrav odnos prema drugima, prema prirodi, prema vlastitom životu. Naravno da je odnos prema Bogu također poremećen, iskrivljen. Iskrivljena je uopće slika pravoga Boga.

Držim da je temeljni problem što ne želimo uvidjeti kako ljudska priroda poziva na požrtvovnost, na odricanje, na sebedarje. Sam Isus je uzeo sliku zrna koje ako ne strune neće donijeti roda kako bi zorno pokazao narav ljudskog života. Poziva nas da ljubimo druge kao same sebe, da odlučimo činiti osobi pored sebe sve da bi joj bilo dobro. Upravo poput Marije i Josipa.

Svi mi potječemo iz obitelji i pošteno je priznati da nam je bilo onoliko dobro koliko se za nas netko odricao, žrtvovao. Zar je moguće i zamisliti obitelj bez takvog stava u prvom redu supružnika – roditelja, a onda i djece koja rastu u takvom ozračju. Ne bez razloga nazivamo siročadima one koji su rasli bez roditeljske ljubavi. Na žalost u ovom naglašeno potrošačkom vremenu, vremenu propagirane individualizacije i neovisnosti, okrenutosti čovjeka samome sebi, moderni čovjek jedva da razumije govor odricanja.

Ono što resi Mariju i Josipa jest potpuno povjerenje u Božju providnost kada skrbe za vlastitu obitelj, za svoje novorođenče. Prisutnost anđela ni malo ne umanjuje neizvjesnost i težinu položaja u kojem se nalazio Josip kao glava obitelji. Ta činjenica još više ističe Josipovu otvorenost prema Bogu kad rješava životne, obiteljske teškoće. Jednako pokazuje Božju brigu za čovjeka na zemlji.

U Božjem planu spasenja njih dvoje primjer su potpune poslušnosti Bogu koja izvire iz njihove vjere: vjere da Bog uvijek brine za čovjeka, da nalazi načina da ga vodi i u uvjetima kada čovjekov život gubi perspektivu i sigurnost, kada je ugrožen sam temelj opstanka.

Promatrajući Mariju i Josipa zaključujemo da je temeljni odnos čovjeka prema Bogu poslušnost koja ga čini sposobnim ustrajati i ostvariti se kao Božje stvorenje, kao čovjek, kao muškarac i žena, kao otac i majka, bez obzira u kojim okolnostima se njegov život odvijao i na kakve obrate nailazio.

Oni nam poručuju i potiču nas da budemo poslušni Bogu, poslušni vlastitoj naravi koju je on u nas usadio i po kojoj će nas dovesti do vlastitog ostvarenja, do punine života.

Poslušnost je drugo ime za vjeru.

Četvrta nedjelja Došašća A - 19.12.2010.

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA (godina A)
Život je Božji znak
ČITANJA: Iz 7,10-14; Ps 24; Rim 1,1-7; Mt 1,18-24

Ljudi su uvijek u napasti da za Boga i Božju prisutnost traže ''čudesne znakove'' i potvrde ''s neba''. Danas su posebno predmet zanimanja ljudi kojekakvi seminari iscjeljenja, seanse, prakse koje nude tobožnje prosvjetljenje, nekakvo ''nadnaravno'' iskustvo. Mnogi su se pretvorili gotovo u ovisnike o takvim događajima koji nude nekakav duhovni zanos, ushićenja, emocionalna uzbuđenja, na što se često svodi iskustvo Božje blizine. Bog više nije osoba koju se treba susresti, nego je postao (emocionalno, neobično) iskustvo koje se treba doživjeti.  

Biblijska poruka današnje nedjelje naviješta međutim da Boga ne treba očekivati u znakovima iz dubine Podzemlja ili gore iz visina. Ne treba da ga tražimo u izvanrednim događajima ili u neobičnim pojavama. Nećemo ga susresti niti u blagdanskom šušuru, u buci komercijalizma, niti u izvanjskom praznovanju običaja. Bog se objavljuje u običnom čudu života. Nalazimo ga u životu oslobođenom od raskoši i bogatstva, od interesa i sila. Nalazimo ga u tihom, poniznom i poslušnom prihvaćanju tajne života koju nam Bog nudi i koja nas nadilazi. Bog nam dolazi kao Božić – kao obično, nejako dijete. Baš onakav kakvi smo i mi sami. Ta običnost može biti prosta do sablažnjivosti. Može se dogoditi čak i u štali ili negdje na pašnjaku uz ovce... (Čini se da je danas dijete - život sve manje dar od Boga, a sve više proizvod napredne znanstvene tehnologije kojim čovjek raspolaže kako sam hoće!?)

Marija i Josip su nam primjer kako Boga prepoznati i prihvatiti kao svog, kao člana obitelji. Molili su, trpjeli, razmišljali...  Nada sve su tražili Božju volju. Prihvaćali su je i onda kada ona traži žrtvu i odricanje, pa i potpuno odustajanje od vlastitih želja i planova. Imali su hrabrosti povjerovati Božjim obećanjima i onda kada su ona izgledala kao vlastito poniženje. Vjerom su prihvatili Božji znak baš onakav kakvog ga Bog šalje – znak djeteta koje se ima roditi. I baš to dijete postaje najvećim znakom Božje ljubavi ne samo njima dvoma, već cijelom čovječanstvu.  

Vjerovati ne znači Boga razumjeti, predvidjeti njegovo djelovanje, doživjeti nekakvo mistično uzdignuće... Vjera je ponajprije poslušnost u tišini, u neshvaćanju, u nepredvidivosti, u sablažnjivoj običnosti. Bog nas baš takve voli. Što više, takve nas treba. Može nas upotrijebiti da budemo njegova mudrost, njegova snaga, njegova poruka drugima. Kad u vjeri prepoznajemo život kao Božji dar i znak spasenja, sami njegovi Božji znakovi drugima.

Prva nedjelja Došašća A - 28.11.2010.

Iščekivanje je bitna oznaka našeg postojanja

Došašće je liturgijsko vrijeme koje nosi pečat pripreme i iščekivanja. Njime započinje liturgijska godina. Tako je došašće ulazak u cijeli misterij spasenja koje se događa po Isusu Kristu. Poseban cilj došašća jest priprema na susret sa Spasiteljem koji dolazi. Taj dolazak se dogodio u povijesti. Konačni se tek ima dogoditi na kraju povijesti. U našoj stvarnosti obredno se taj dolazak trajno događa po vjeri u nevidljivu Božju prisutnost i po slavljenju otajstava spasenja.

Iščekivanje je sastavni dio našeg života. Toliko toga činimo radi onoga sutra koje treba doći: planiramo, štedimo, plaćamo osiguranje, čuvamo zdravlje, strepimo... Nerazumnim držimo čovjeka koji ne misli na budućnost. Briga za budućnost često je opterećena praznovjerjem. To je samo znak kako smo sammi sebi nedostatni. Treba nam netko u koga ćemo se pouzdati.

Došašće nas opominje da se naš život ne iscrpljuje u ovome sada. On se potpuno ima ostvariti tek u punini vremena, u času konačnog dolaska Gospodinova. Vremenita budućnost zna biti vrlo neizvjesna i ćudljiva. Zemaljski život nam se u svakom času može potpuno izmijeniti ili čak okončati. Kristov dolazak na kraju vremena sigurniji je nego li bilo koja druga činjenica koju u vremenitom životu iščekujemo. Jer on se u povijesti već dogodio kao događaj otkupljenja. Slaveći ga u našoj sadašnjosti mi u njemu otajstveno sudjelujemo te s nadom drugi i konačni iščekujemo. Dana i časa doduše ne znamo. Ali smisao budnosti i nije u predviđanju samog časa dolaska, nego u spremnosti na njega kad god on došao.

Biti budan znači staviti svoj život, svoje vrijeme i sposobnosti, u kontekst vječnosti, u obzor konačnog susreta s Bogom. Mi nismo ono što sada jesmo, već ono što ćemo biti. A ono što ćemo biti ovisi o ovome što sada jesmo.

NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA: Četvrta nedjelja Došašća B

ev1in01
U evanđeoskom tekstu četvrte nedjelje Došašća pozornost se usmjerava na opis Isusove osobe. Ponajprije se kaže da je Marija, djevica, bila zaručena s Josipom »iz doma Davidova« (Lk 1, 27). Poznavajući židovska očekivanja ve­zana uz davidovsku dinastiju, sigurni smo da ova opaska nije slučajna. Upravo je iz toga roda trebao doći Mesija koji će spasiti Izraela. Anđeo Gabrijel, nakon što na iznenađujući na­čin pozdravlja Mariju (r. 28), naviješta da će ona začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime Isus (r. 31). U nastavku donosimo biblijske tekstove Četvrte nedjelje Došašća i homiliju don Marinka Mlakića.

Read more: NEDJELJNA BIBLIJSKA PORUKA: Četvrta nedjelja Došašća B